Beograd je čudo! Mravinjak u kom stotine hiljada ljudi gamiže na sve strane, jedni uz druge, pešice, u gradskom saobraćaju, po kafanama i na ulicama, u parkovima i po autobuskim stajalištima, tako blizu jedni drugima, ko rod rođeni, a opet nepoznati, bezlični i bezimeni. Milioni sudbina, različitih priča promiče pored vas, a da li ste se ikada zapitali ko su ti ljudi, šta rade, šta ih muči ili čini srećnima? Ja jesam, odavno. Da bih preživela, da bih studirala nisam birala ni jedan poso, a svi su me upućivali na te ljude koji promiču pored mene. Spremačica, kućna pomoćnica, anketar za sve i svašta, inkasant. Ulazila sam u mnoge stanove, kuće, upoznavala ljude koje sam još brže zaboravljala, bila grđena i hvaljena, retko kad pažljivo saslušana šta nudim i zašto sam im na vratima. Slušala sam njihovu galamu, ljutnju, odbijanje, ali i prihvatanje, njihove priče. Poneki su mi otvarali vrata širom , primali me u svoje sobe, svoje stanove, svoje pećine, bunkere dvorce, neki u svoje živote. Umela sam da slušam, umela sam ponešto i da zapamtim. Onda sam počela da zapisujem, reči, rečenice, cele priče. Rešila sam da sve sakupim, sačuvam, proberem i objavim u knjizi. Već sam joj ime smislila: Hiljadu lica, hiljadu priča.
Često sam umela da prelistavam zapisano, da prepakujem i preslažem, sortiram po likovima i događajima, lepo i ružno, svadbe i sahrane, rođendani i tužni pomeni. Listajući svoje papire nailazim na ljubavi, na suze, na prva ili posebna iskustva. Malo malo pa priča koja nije za decu. Rešila sam da vam neke prenesem, ko zna, ako vam se svide možda to bude posebna knjiga, možda i bolja od prvoosmišljene, iskrenija i životnija. Prva takva je zapisana odavno. Radila sam neko anketiranje penzionera. Išlo je traljavo, teško su me prihvatali, ali upornost pobeđuje. Stan u Zemunu, jednosoban, drugi sprat. Baka se zove Kristina. Nameštaj prepotopski, u stanu sve na svom mestu i ćilimi preko kauča, šustikle na stolu, televizoru, crnbele fotografije na svakom koraku. Sve obično i monotono, sve osim plafona. Oni čudno zeleni i u dnevnoj sobi i u hodniku i u kupatilu. Pitam zašto zeleni, Kristina priča o penziji i lekovima! Zašto zeleni – priča mi o davnim letovanjima i udaji. Zašto zeleni – najzad kaže – sramota!! Eto, mladost, ludost, odmor u nekoj (reče i kojoj) banji prijatna hladovina velikog parka, miris roštilja i hladnog piva, uveče korzo, muzika, ples, kavaljer sa kravatom, nasmejan, razigran. Stisak ruke, stisak oko struka, valcer za valcerom, šetnja uz reku, odlazak do njegove kuće.
– Šta da ti kažem, čedo, bila sam mlada, naivna, a on stariji, umeo je da lepo priča, sam med mu teče iz usta. Kad me, ko slučajno, dotakne ko da me opeče. Skida mi ukosnice, miriše kosu, ljubi mi oči i obrve “morske pijavice”, otkopčava dugmiće na košulji, mazi po nedrima, a one, beluge drhte i razroko ga gledaju. Zna, đavo, kako treba, nigde ne žuri, šapuće, prlji mi vrat i obraze. Sve se nešto poštam, ustežem pa ga grabim i ljubim. Ljubi i on mene, rasprema me, razgrće, kožu mi skida. Sva sam se užarila i sva sam ga htela. Njemu se ne žuri, ume da kaže šta volim da čujem, ume da darne gde volim kad darne. Kad zadrhtim stane, kad oseti da se plašim odustane a meni krivo pa ga čikam i tražim đavola. A đavo mu lep, bože lep ko upisan, veliki, vruć, gladak. Ležem pod njega i primam ga, krevet mu miriše, škripi, škripi. Osećam ga, đavola, svakim damarom, grilim i rukama i nogama, žmurim a sve mi lepo. U meni vri ko mleko u šerpici, diže se, raste i počinje da kipi. Otvaram oči, srećna i gledam u plafon iznad mene, a on zelen! Nikad ga posle nisam videla, ni osetila. Ni njega ni bilo šta slično! I eto, od tada gde god da sam išla, gde god da sam stanovala i kao podstanar i kad sam dobila ovaj stan uvek sam plafone farbala u zeleno, al džabe. Jeste ta boja, al ništa drugo!!-
Druga priča je sa Zvezdare. Gospođa Nataša, kršteno ime Natalija. Stigla u Beograd sa šesnaest, nepismena. Nepismena i danas, a za sve gospođa sa velikim G. Ustvari muka koju je život gazio, ona se dizala pa gazila njega. Od kafane do kafane, od ruke do ruke dok na kraju nije upoznala Šola. Bio je stariji od nje punih dvadeset godina, ona mlada, voli da popije, ume što ni jedna, naučio je život i mnogi koji su prošli kroz nju. Šole omađijan, ostavio ženu i decu, obezbedio nov stan, ona mu pije krv na pamuk.
– Prvo ga navadiš pa mu nedaš. Kad moli i cvili pružiš mu na kašičicu i dobiješ šta poželiš. Mogao je i da ubije ako tražim i ako mu dam. A davala sam mu svakojako i dobijala šta sam htela. Nikada nisam kuvala, ranili smo se po kafanama i restoranima. I napijali. Ostavim ga pijanog u kafani, a u magacinu me nategne šef objekta, nekad za džabe, nekad za piće ili malo para. Ostavim ga u parku a odem na Avalu taksijem. Do tamo i nazad taksista me raščepi bar tri puta. Ostajala sam kod jebača po tri dana. Vratim se a on urla, lupa sve po kući, hoće da me ubije, okuplja se komšiluk. Dovoljno je da se skinem, da mu ponudim i on manji od makovog zrna. Ih šta sam sve radila i kako, ti to nemožeš ni da zamisliš. Eto, ubedim Šola da primimo studente. Vidiš ovaj stan, jednosoban, isti i tada. Imali smo dva nova, velika kauča u našoj sobi i otoman ovde u kuhinji. Studentima izdamo sobu, a mi pređemo u kuhinju. Oni koriste sobu, kupatilo, hodnik, ovde ni da privire. Momci, crnci, Etiopljani, ko nafiksani. Došlo mi da probam crnce patotije! I probala sam, jednog po jednog, pa obojicu zajedno. Šole drhti u kuhinji, Etiopljani me čereče u sobi. Rasturili smo kauče za dva meseca. Morali smo da ih bacimo, kad su otišli, ali mi nije bilo žao! Za ono što su mi radili nebih žalila ni da smo slomili sav nameštaj. Ih kao su oni bili žilavi, ko da su imali pendreke. Kad se jednom digne gledaj kad će pasti. Svo znanje ovog sveta sam imala al teško sam ih rušila. Uh kako sam frktala i sad me prođe jeza samo kad pomislim. Ležim, jedan mi međ nogama, uteruje i vadi, a meni oči ko fildžani, gledam ga kako ore, kako ulazi i izlazi onako crn u mene belu i obrijanu, modar, sav mokar, pa kad zabrza a ja uzmešam sve sjakti crno-belo, crno-belo! Kako sam volela kad me oba nataknu, jedan spreda, drugi sleđa. Sve oko mene i u meni crno, samo ja u sredini bela ko zrak sunca kad propadne kroz garavi odžak. A voleli su, brate da ga trpaju u tešnju rupu. Hoću ja kako bog zapoveda al oni jok. Prvo je bolelo ko u oko da guraš prst, a posle, kad dobro razgaze, cvrčim ko čvarak na vrućoj ringli. Jeste da po tri dana ne mogu lepo da sednem na stolicu, al dok traje milina, pamet gubim.
Stana iz Žarkova mi nikada nije pričala o prošlosti. Samo o onome šta je bilo juče ili šta je čeka sutra.
– Najlepše mi je sad. Ovo treće doba je pravo doba. Bez obaveza, svaki novi dan čist ćar. A igranke u klubu penzionera, bog bogova. Muzika, haljine, kavaljeri. Hoće srce da iskoči, željna duša. Rspomamimo se, pevamo igramo. Ma ko deca, samo što mi znamo šta valja, a nemožemo, a deca mogu a neznaju ni šta ni kako. I svaki klub ima onoga ko može. Znaš ima mlađih koji vole bake. Što starija, što utegnutija to bolja. Eh da samo znaš kakav je Toša. Tek mu je pedeseta, plav, pegav ko ćurije jaje, šofer cisterne, a elegantan, uvek mašna i odelo, lakovane cipele, čiste gaće i kruta palija. Juče mi priđe da igramo. Stiska me, okreće, navlači sebi. Osećam kako se nažirio, puna mu nogavica pa mi sve trpa baš tu nogu međ moje dok plešemo. Ja sve vako izmičem guram ga laktovima u prsa a primičem se stomakom onoj čvori u nogavici. Sve mu ko pričam stani malo, kud si upro, nisam ti ja daska pa da u nju zakucavaš ekser. Usrkuje brate vazduh ko rasni vepar i priča, melje: te kako sam mu lepa, kako mi je stomak vruć, oseća kroz haljinu, kako mi je vrat mekan, kako bi mi ga rado trljo baš po vratu, ko da ja neznam da tu imam bar pola metra kože više nego što treba pa je stežem svilenom maramom i nekim đinđuvama od lažnog bisera, al volim da ga čujem, more volela bi i da ga osetim,samo se pravim, neću odma, mora da se dobro zaželi. Gledaju nas druge penzionerke, zavidne. I ja sam njima zavidela pre neko veče kad je Toša bio sa drugom. Sad je moj red i neispuštam ga . Znam da će biti i jedva čekam da bude, al što više čekam to će biti lepše! Tek u neko doba odlazim u klozet, Toša zamnom. Uđemo u kabinu, raskopčem ga, uzmem u ruke, malo mu prodrkam, on rokće i cima. Voli kad vidi ovo moje prstenje i pege po šakama oko svog jarana. Oće još, al ja neću. Pustim ga samo da mi zavuče ruku pod haljinu, al nemože da mi je stavi u gaće od steznika i haltera. Gura prst kroz gaće, vidi da vlažim, kaže to mu baš odgovara, ima ih suvih, džabe se muči samo ga žulja i boli, kažem da ja još mogu dobro da se usapunjam samo ako je alatka dobra i ako može da rilja kako valja. Vraćamo se nazad u salu, opet igramo, on mi priča šta će sve da mi radi samo ako ga pustim, pristajem tek oko ponoći, kad je i inače fajront, dovodim ga ovde na ovaj krevet i onda se tako jebemo da koske pucaju. Ume Toša, nije prazna priča. Do zore se jašemo, uživam vala ko nikad. Da je češće ne bi valjalo!!
– Ih da sam ja imao taku ženu – priča mi deda Dule sa Miljakovca – kao što si ti, da je umela da me sluša, gde bi mi bio kraj! Jok, ona je samo terala po svome. Našla pa zašla! Samo traži, ko carica, nikad joj ničeg dosta: te novu haljinu, bluzu, televizor, ovakav šporet, onakav frižider. I stalno bogorada, stalno su svi drugi bolji od mene, sposobniji. Kupim auto, ona nezadovoljna. Ozidam vikendicu, njoj mala. Komšiluk joj loš, prost. Evo vidi slike. Ovo je ona, mala sitna ko zvrk u zubima da je ponesem, dve takve da stanu u tebe jednu.
Ih što sam trpeo. Pamet mi popila, eto. Sramota da pričam, možeš mi biti ćerka. Dobro nisi, znam. Eto, umela je, kad ostanemo sami, kad se izgalami i izviče da me usreći! Sirotinjska zabava, što se kaže. Da izvineš, za dvadeset godina kolko smo bili zajedno ja nju nisam ni jednom, znaš. Uvek ona mene. Lezi, sadi, okreni, obrni ona sve radi moje je samo da uživam i da se stiskam. I kad mi je najlepše, kad bi da puknem samo vrisne – NE!- i vozi dalje. Da ti iskreno kažem naučila me, vala izdresirala ko ljudi slona u cirkusu da satima, do zore, stojim propet a ona jaše, klikće, skače, natiče se i smiče sva u goloj vodi. Ih kako je umela da ciči i sad je čujem: Nemrdaj, ni slučajno nemoj sad da kaneš, a lomi ga majstorski, tesna da pukne. Volela je brate, što jes-jes! I da ti pravo kažem nikad me nije prevarila, drugi je nisu interesovali, samo ja i ovaj moj, ja! Čito sam ja za žene koje vole ove stvari, nikad im dosta, po deset za noć da promene ako treba i još im se traži. Jok, ova moja samo mene, al satima, celu noć. I samo noć. Veruj mi, ako je tačno da žena, kad svršava može kilovat struje da proizvede, ova je moja bila ko turbina na Đerdapu. Da sam mogo u nju žice da uključim sijala bi nam kuća ko Vašington!! Šta nije valjalo? Pa to, ćeri, što sam presto da svršavam, onako muški, znaš, da pljusnem, da se prospem. Samo dignut, otečen od mraka do zore, pa kad se ona zasiti siđe, ošamari ga nako pošteno i zaspi. I on padne. Bez kapi! Onda je samo nestala. Tražio sam je, prijavio i miliciji – ništa. Dvadeset godina zajedno i sad isto toliko sam sam. Dvadeset godina, ej, more! Znaš li koliko mi je trebalo posle nje da probam sa drugom, ihaj! Bruka. Nađem žensku, lako. Spolja ništa mi ne fail,tek četres i neka, jak, zfrav, kuća, auto, vikendica, bez obaveza pa koja nebi tela. Mogu šta oću da im radim , sve prihvataju samo da dođu na gotovo, al neda baksuz. Neznam šta treba ni kako, ona sve radila, moje samo da gledam. Probam vako –nako jok. Mrtav pa to ti je. Ajde jednom, ajde još jednom, ajde stojednom sve isto. Ako se koja, a bilo je i takvih, malo potrudi, zna nešto, oće robinja, planula, jebeš kuću, auto, vikendicu daj malo lepote on još ni glavu nije podigo a već sam gotov, sipa iz mene ko iz slavine. Valjda teče ono što kod moje žene nije smelo godinama ni da mi kane! I eto, tako. A da je znala da sluša, da me je bar jednom čula kad sam molio da malo, bar malo pustim, samo jedan mlaz, samo kap, najmanju kap na ovom svetu gde bi mi sada bio kraj!!
Jovanku sam, opet, upoznala, radeći u agenciji za nekretnine. Htela je da proda neku kućici na Dorćolu, išla sam da to vidim, dovodila neke potencijalne kupce, ostajala posle da je uz kafu slušam. Želela je stvarno da proda te dve sobice, bolje reći jednu veću sobu koja je bila i soba i kuhinja i drugu, ćumez kroz koji se ulazilo, kutijicu dva sa dva, da prodajom izbriše trideset godina života ali nije išlo. Zbog cene!
– Slušajte, sramota je da mi za godinu života daju manje od hiljadu maraka! Ovde sam rođena, ovde sam odrastala, ovde sam i pevala i plakala, ovde sam prvi put postala žena. Imala sam samo majku. Prvih godina se baš nešto i ne sećam. Pamtim da je bilo više ovakvih kuća, da sam se igrala na podu, na ulici, dugo sedela na pragu. Pamtim da su nam često dolazili neki ljudi, majka me je odmah stavljala da spavam, bez obzira koje je doba dana bilo, tamo u ćošak na neku staru fotelju, pokrivala jorganom preko glave. Mnogo puta sam ležala prekrivena, gledala u mrak i slušala: škripi krevet, majka stenje, opet škripi krevet… Onda se sve smiri, pa me ona otkrije, ajde igraj se sad,otrči po mleko ili vruće kifle u pekaru na kraju ulice. Kad sam već malo porasla, opet su dolazili neki ljudi, često, samo što nisam morala na fotelju i pod jorgan neko napolje, na ulicu. Stojim pred vratima ko stražar i opet čujem škripi krevet, opet majka stenje, opet škripi krevet. Onda gost ode, majka se pojavi na vratima pruži mi neki dinar, kaže kupi burek, ili ćevape. Sa trinaest sam shvatila šta mama radi, bilo mi je žao, al opet, nisam volela kad nema gostiju, onda nema ni para, ni bureka ni mleka, ni nove suknjice. Sa četrnaest sam zaradila prve pare. Bila je jesen, hladno, lije kiša. Ne mogu napolje, nemam gde, gost došao, majka se premišlja kako šta, popiše kafu, uz kafu rakiju, pa još jednu, pa drugu. Mrak uveliko gost će ostati na noćenju. Krevet veliki, može nas troje da stane, mada nezgodno, kako. Ona fotelja u ćošku mala, propala, na njoj više ne mogu ni da sedim, a tek da legmen nema ni govora. Spakujemo se u krevet svi troje, majka u sredini. Šapuću.:čekaj još je budna. Čekaj, strpi se, nije mi dete zaspalo. Onda čujem šušti čaršaf, mamina ruka se klima, gost ko da teže diše. Čekaj još malo,šapuće majka, evo prvo da ti izdrkam, a kad zaspi jebi do mile volje, sve za iste pare, eto! Primičem se uz mamu, ona leži na boku, desna joj ruka mrda, pomera ćebe koje nas pokriva, osećam njegovu ruku na njenom dupetu, čujem ga kako ronda podigni nogu, još samo malo da ti ga zavučem, nemoj da me zajebavaš, kako čekanje! Mama podiže nogu, počinje da se treska, onaj joj stiska guzove, navlači butinu, op, okreće je na leđa jaše i jebe jako, snažno, udara kao da se sveti. Stenju i jedno i drugo, guraju me, pribijam se uz mamin kuk, on me ritmično gura i trlja, spuštam ruke međ svoje noge, stavljam prst sebi i drmusana njihovim pokretim jecam. Onda uz moju šaku njegova, njegov prst umesto moga, jebe mi majku jako i glasno a meni nabija prst. Širim noge, levu potiram pod maminu butinu, mrdam kukovima isto ko ona, čujem kako mu priča nemoj, ostavi je , ona je još mala. Šta mala kad je sva mokra, oće prst da mi slomi. Evo ga prelazi sa majke, pomera nju, širi mi noge i nabija se u mene. Boli me, stisla sam zube, on cepa, rže, nabija se u mene, majka se dere, stani nemoj u nju, ne u nju, vuče ga sa mene,vadi ga i odjednom me celu nešto vruće i lepljivo poliva po stomaku i butinama. Majka ga gura, udara, tera napolje, on odlazi i ostavlja pare. Puno para, više nego trojica prethodnih zajedno. Majka plače, ja je tešim, neka mogu i ja da zaradim. Biće više love, kupićemo još jedan krevet. Eto tako je počelo. Te prve godine kad sam krenula radile smo zajedno, u istom krevetu istog gosta, nekad ona nekad ja, nekada i ona i ja. To se dobro plaćalo, to kad malo umače meni pa malo mami, pa opet meni. Ako je dnevna šihta i ako ja radim mama kuva kafu, štrika, sedi za stolom okrenuta leđima. Pogleda samo ako vrisnem ili ako puno stenjem. Pazila sam da budem tiha, ali nije moglo uvek.Znam da je ovo posao, al opet nekad i ja uživam. Bilo ih je koji su umeli da pogode tamo gde treba, da me razigraju. Ih, Roso, mala je žiška, kako samo meša, alal ti vera!! A mama nije imala više od 35 godina, još bre mlada, krupna, velike sise, ovolke bradavice. Mislim da joj baš i nije bilo pravo kad me hvale dok mi ga nabijaju krvnički do jaja. Zato je kad dođe red na nju radila punom parom, trudila se i više negošto treba za te pare. Nije se više ujedala za jezik, ćutala i samo stenjala. Mlela je ko vodenica, izazivala, palila: ajde mrcino, jebi. Ajde sokole da vidiš ko je majstor,aahh, šta kažeš kako mama radi. Krevet puca a ona se razgoropadi, pospada sve sa njih, vidim je kako ga je ščepala nogama ko kleštima i vrti dupetom ko ringišpil. Onda je kopiram. Hoću da budem bolja. Pet godina smo se mi takmičile, bez pobednika. Onda sam pobedila ja. Kako? Žalosno, eto kako. Došao je gost, stalni. Dolazio je godinama, malo stariji od mame i samo ga je ona radila. Lep krupan čovek, Bosanac. Mama izašla, nije tu. On se nećka, ajde kafa, ajde da je malo sačeka. Nje, kao za inat nema. Šta ću, priđem mu, ajde ja ću, on se prvo nećkao. Kaže da je naviko na mamu. Prvi put u životu je bio sa njom, pre dvadeset godina, baš je bila mojih godina. Odlično, ajde da se podsetiš toga. Vadim mu kurac, bože kako je bio lep, čist, obrezan! Prvo mu pušim, on cveta.Onda ga opkoračim, nabijem se još dok sedi na stolici i krenem. Puna sam osećam ga celog, pogodio me tamo gde najviše pali. Skačem i jebem se bogovski. On me diže, stavlja na astal i prca li prca. Svršavam kao nikad, vrištim i tražim da nastavi, da me rasturi, jebeš pare, za džabe jebi kad mi je lepo. Utom ulazi majka, vrišti, bije ga po leđima pa sve puca. Napolje, napolje đubre jedno. Vadi ga iz nje. Pusti ga kurvo derem se i nepuštam ga. Pusti ga! Šta je ljubomorna si kurvetino matora što sam bolja, što me jebe bolje nego tebe. Nemoj, vrišti ona i dalje, nemoj ćerku!! Svršavamo u istom trenu. Nemoj ćerku, ludače!!
Taj dan je iz neke stare šerpe sakrivene u dnu ormana izvadila brdo para i sve mi dala, isterivala me iz kuće. Evo sve pare, idi samo. Ima tu za dobar stan. Nisam htela da uzmem ni marku. Ona je to pokupila i izašla. Više se nikad nije vratila. Kupila je stan na Neimaru, u soliteru, veliki dvosoban, na desetom spratu!Bila sam ove godine, kad je umrla. Zvali me iz suda. Ostavila mi testamentom. Ali nemogu u njemu da budem. Probala sam. Budem sat dva, nešto me guši, davi. Onda se vratim ovde. Stan sam izdala nekim studentima. Nisu to ni male pare. Samo od njih mogu lepo da živim. A ovo bih prodala, a opet mi žao. Mislim ako prodam umreću!!
I tako, listam papire. Priča za pričom. Ako budete hteli ima ih još.

Moj doživljaj sa Bobom
Trudnica