Bila je nedelja popodne kada se popela uz stepenište njegove zgrade. Nije bilo smisla da ide liftom, drugi sprat je bio dovoljno blizu a mali fizički napor uspinjanja uz strmu spiralu pomogao joj je da lupanju srca i gubljenju daha pripiše savršeno svakodnevne razloge.

Naravno, pravi razlozi su počeli mnogo pre nego što je stigla do zgrade, mnogo pre nego što je provela dva sata u gotovo agoničnoj dilemi oko izbora odeće. Kompleti veša i obuće su isprobavani i odbacivani, čipka i likra su kritički promatrane u ogledalu i vraćane u fioke. Na kraju je gotovo propustila da čuje zvuk stizanja poruke u kojoj je on, možda sa malim zakašnjenjem, objasnio da ne mora da razmišlja o oblačenju. „Obuci bilo šta“, pisalo je, „nemoj da gubiš vreme na razmišljanje o odeći.“

Malo je i pocrvenela penjući se uz stepenište, a ruka joj je drhtala dok ju je podizala da prstom pritisne zvono. Umirivala ju je, duboko dišući, svesna da se njeno crvenilo neće ni videti kroz puder. U poruci je stojalo i da se ne trudi oko šminkanja, ali naravno da nije mogla na ulicu da izađe tek tako, naravno da nije mogla prvi put kod njega da dođe potpuno nenašminkana. Nikada je i nije video nenašminkanu, uostalom, uvek je imala makar maskaru, makar karmin, makar malo pudera, malo olovke u oku. Jer, bez šminke on… on ne bi bio zainteresovan za nju, govorila je sebi. Bez šminke bi ona za njega bila samo klinka. Bez šminke ne bi bila žena, ne žena koju je želela da u njoj vidi.

Lice mu se raširilo u veoma topao osmeh kada joj je otvorio vrata i to ju je ohrabrilo. Srce joj je i dalje jako udaralo, naravno, a morala je da učini svestan napor da umiri brzo podizanje i spuštanje grudi, ali njemu je bilo drago da je vidi, zaista jeste, mogla je to da oseti.

Nije mu smetalo što se odlučila za lepu, kratku jaknu i uzanu duksericu sa kapuljačom i helanke i patike, što je na kraju umesto svih cipela na štiklu i čarapa sa halterima odabrala nešto u čemu se osećala udobno. Ne samo udobno, na kraju… Na kraju nije znala ima li hrabrosti da se obuče onako kako je znala da on voli. Pričali su o tome, mnogo puta i znala je dobro njegove preference, ali nije znala da li bi umela da bude to što njemu treba.

Možda bih mu bila smešna, pomislila je mnogo puta dok je pokušavala da odabere odeću. Možda bi me pogledao u neverici i pitao me šta to izigravam. Možda bih shvatila da nikada neću biti ono što on opisuje kada pričamo, kada mi govori o ženama koje je poznavao.

Tako da ju je oslobodio velike odgovornosti svojom porukom što je stigla prepodne te nedelje, a kada je otvorio vrata i uputio joj divan, ohrabrujući osmeh, osetila je takvu navalu zadovoljstva da nekoliko trenutaka nije mogla da govori.

„Uđi“, rekao je, a ona i dalje nije uspevala da mu kaže ni „zdravo“ i uostalom, da li je uopšte trebalo da išta kaže pre nego što joj on eksplicitno dopusti? Da, njihovi razgovori do tada su bili relaksirani, prijateljski, ali nikada još nije bila u njegovom stanu. I nikada nisu bili prijatelji, naravno. Nikada.

Ušetala je u stan čoveka koji joj nije bio prijatelj i čula kako se vrata zatvaraju za njom a ključ okreće u bravi. Bila je srećna što ga vidi. Bila je uplašena, jako uplašena. I bila je mokra. Ispod helanki, imala je lepu malu tangu koja je bila sasvim natopljena. Počela je da je kvasi čim se obukla, nastavila dok je putovala do njegove adrese, osećala kako je mokra hodajući uz stepenište a sada, kada je iza nje zaključao vrata, osećaj je bio skoro kao da piški. Helanke su bile tamnozelene i sramežljivo, brzo je spustila pogled da proveri vidi li se na njima fleka.

Uzeo joj je jaknu i uveo je u sobu.

„Vidim da si se ipak šminkala“, primetio je vrteći glavom uz osmeh. „Dobro, nema veze, skinućeš šminku, imam ja ovde ozbiljnu zalihu kozmetike, našminkaćeš se kada se obučeš.“

Seo je na trosed i otpio crnu tečnost iz čaše koja je stajala na staklenom stočiću.

„Hajde, skini se“, rekao je jednostavno. „Skini sve.“

* * *

Važno je shvatiti da oni nisu bili prijatelji. I da oni nisu bili ljubavnici.

Ruke su joj se toliko tresle dok je pokušavala da otkopča rajsferšlus dukserice da se materijal zaglavio u metalnoj napravi pa su nervozni pokušaji da ga oslobodi i skine sa sebe odjednom pretopli komad odeće bili, jedan za drugim, neuspešni.

Nisu bili ništa, zapravo. Samo su pričali, mesecima, prvo u porukama, onda telefonom, zatim i nekoliko puta uživo. Vodio ju je u restorane i u šetnje iako mu nije bila ništa, iako je bila samo klinka koja se pretvarala da je žena.

Glumila sam da sam žena, proletelo joj je kroz glavu, da sam zavodljiva, neodoljiva, fatalna drolja, baš onakva kakve on voli, a sada ne mogu ni da skinem duksericu. Znojila se a lice joj je bilo vrelo dok je cimala glupi metalni jezičak rajsferšlusa, očajna, besna na sebe, pogleda već malo zamagljenog suzama.

Nisu bili ništa, samo su pričali, ali ona nikada ni sa kim nije tako pričala ranije. Ni sa prijateljima, ni sa ljubavnicima. On joj nije bio ništa, ali sa njim se osećala slobodno i sa njim se osećala hrabro. Nije bio niko u njenom životu, samo muškarac na koga je slučajno naletela, bliži po godinama njenim roditeljima nego njoj, nije joj bio ni prijatelj, ni ljubavnik, ništa, baš ništa, samo muškarac sa kojim je mogla da priča slobodno i da se stidi, slobodno, i da prestane da se stidi i da bude slobodna, sasvim slobodna.

Mada to nikad nisam bila, pomislila je, nikada nisam postala onako slobodna kako bi on voleo. Ni glupi duks, ni glupi jebeni duks ne mogu da skinem. A on čeka. Gleda me i čeka.

Na kraju je on ustao i prišao joj.

„Polako“, rekao je, umirujuće, tiho. „Polako, lepoto. Iscepaćeš ga.“ Ona je bila besna na sebe, ona je bila očajna i tužna i besna a on joj je nežno uhvatio zglobove i spustio joj ruke niz telo. Pogledao ju je u oči. „Nećemo da ga iscepaš, zar ne?“

Ona je klimmnula glavom i ispustila vazduh shvatajući da nije disala poslednjih dvadesetak sekundi.

Onda je on povukao, snažno, i uz zvuk cepanja materijala dukserica je bila strgnuta sa njenog tela.

„Vidiš?“, rekao je, smejući se. „Vidiš kako je to neelegantno, grubo rešenje.“ Bacio je duksericu na pod i prišao jednoj od fioka police.

* * *

Po njegovoj instrukciji podigla je ruke visoko iznad glave a on je odeću sa njenog tela isekao velikim nožem dugog, tankog sečiva, drške od izrezbarene kosti. Bio je izuzetno pažljiv, radio to izuzetno polako, smejući se tome kako se trzala kada bi metal dotakao njenu kožu.

„Ne boj se, lepoto“, rekao je kada je njena drhtavica postala tako jaka da je morao malo da odmakne nož od kože kako se ne bi ubola na oštri vrh. „Ne boj se.“

Pogledao ju je u oči i nežno rukom pomilovao po licu. „Nemoj da plačeš“, rekao je umirujuće i pokupio joj sitnu suzu sa obraza. „Ne boj se. Nož je za odeću, ne za tebe“.

Klimnula je glavom, držeći ruke i dalje visoko, podignute, bar toliko je uspevala da ga posluša, da ga ne razočara baš sasvim, ali suze nije mogla tako lako da zaustavi. Ni drhtanje.

On je to video i nasmejao se, sada glasno.

„Čega se plašiš?“, pitao je. „Noža ili mene?“

Znala je čega se plaši, ali nije znala da li sme to da mu kaže. Osećala je grč u stomaku, jak, gotovo bolan, i dah nečeg zastrašujućeg, ogromnog što joj je stojalo iza leđa i pritiskalo je svojom težinom.

Bila je nedelja popodne, a on je stajao ispred nje sa nožem u ruci.

„Sebe“, rekla je. To je bila prva reč koju je rekla od ulaska u njegov stan. „Plašim se sebe.“

* * *

Nije govorila. Nije ni on. Samo su se gledali u oči a on je lagano, veoma lagano spuštao sečivo na njenu kožu. Dotakao joj je njime rame, pa sačekao da trzaj prođe, da se drthanje ustali u frekvenciji. Onda je oštricom lagano, nežno klizio na dole, prošao ispod njenog vrata, pa ga zavukao pod materijal potkošulje. Cepala se uz praskav, mada tih zvuk, tkanina se razdvajala pred čelikom dok je nož klizio između njenih dojki.

Odsekao je bretele potkošulje i sljuštio ostatke sa njenog tela. Pažljivo, još sporije je sečivo uvukao pod njen brushalter. Osećala je njegov dah na sebi jer su sada stajali veoma blizu, njene ruke još uvek podignute visoko, njegove zaposlene oko njene odeće.

Nasmejao se i rekao ime parfema koji je imala na sebi. Pogledao ju je u oči a ona se kroz suze nasmešila, samo malo. Ali se nasmešila. Znao je koji parfem je stavila. Naravno da je znao, ko zna sa koliko je žena bio, koliko je parfema osetio na njima, koliko ih sam kupio. Ona nije znala na šta je on mirisao, ali se smešila, malo pijana, malo, samo malo manje uplašena.

Isekao je i helanke sa njenih nogu, polako, metodično. I Starke, njene zelene, duboke Starke je isekao na komade nožem i skinuo ih sa njenih stopala, pa produžio, sekući njene čarape, dok nije ostala bosa. Onda joj je, klečeći ispred nje naredio da se okrene, a ona je poslušala, ne spuštajući ruke, ne prestajući da se trese.

Dodirnuo joj je nožem guzu i drugom rukom nežno zavukao prst pod tangicu. „Lepa je“, prokomentarisao je a onda i nju isekao.

Njenu odeću, potpuno uništenu pokupio je sa poda i smotao u bezobličnu gomilu tkanine, gume i metala. „Sačuvaćemo ovo za uspomenu“, rekao je, možda u šali, i pokazao joj gde je kupatilo.

* * *

Morala je da se istušira pred njim i da pažljivo, detaljno brijačem dotera pazuha i pubis. Morala je da se obriše pred njim i da se namaže pred njim i da, crveneći ponovo, skine svu šminku pred njim. Kada je ostala potpuno gola, bez odeće, bosa na toploj, čupavoj prostirci u kupatilu, bez dlačice na telu, bez trunke šminke na licu, bez mirisa parfema i ikakve zaštite pred njim pogledala ga je u oči. Strah joj je i dalje vezivao utrobu u čvorove. Još uvek nije znala šta će joj on raditi. Još uvek nije znala zašto ju je baš danas zvao da dođe kod njega, po prvi put. Pogledala ga je u oči a on ju je posmatrao. Sa odobravanjem? Nije znala.

* * *

Odveo ju je u spavaću sobu i pokazao joj odeću koju je pripremio za nju.

* * *

Zvonili su na vrata oko pet sati, njegovi gosti. Zvonili su oko pet sati, njih dvoje, visok, mlad muškarac od možda dvadesetosam godina, uskih kukova i dugih nogu, u crnim farmerkama i somotskoj jakni, i žena, starija, u četrdesetim godinama, duge plave kose i skupe frizure, našminkana, takođe u farmerkama, na visokim štiklama. Žena je ušla prva i poljubila se sa njim, u obraz. Imala je velike grudi i jako, jako mirisala na Šanel 5, to je bilo lako prepoznati. Imala je maramu oko vrata i malo promukao glas. Imala je veoma lepu bluzu ispod svog plišanog, dugog kaputa, i diskretnu tetovažu koja se nazirala duž kičme ispod poluprozirnog materijala.

Žena je razgovarala sa domaćinom dok su stajali u predsoblju, svi. Mladić je ćutao i stajao iza žene.

„Da li mogu da uzmem vašu jaknu?“, pitala je, svesna da joj je glas promukao, da se trese. Mladić je skinuo jaknu i dodao joj, a ona je ženin plišani kaput i njegovu jaknu stavila na vešalice i okačila u plakar.

„Izvolite“, rekla je nešto glasnije i pokazala gostima da uđu u dnevnu sobu. Žena je i dalje pričala sa domaćinom, ali svi su polako pošli u tom smeru. Mladi muškarac je ćutao.

Seli su na trosed, njih dvoje, a njen muškarac se smestio na fotelju. Ona je stala pored njega. Nije ni pogledao u nju, nijednom. Nije morao.

Pitala je šta će da piju. Mladi muškarac je gledao u nju ali nije ništa govorio, žena je tražila viski za sebe i njega. Pogledala je u svog gospodina.

Gotovo se neprimetno nasmešio. „Znaš“, rekao je a ona je klimnula. „Da, gospodine“, rekla je, sada već sigurnijim tonom i okrenula se prema šanku da sipa piće.

Viski. Viski. Led. Za nju ne, samo za mladića. Za gospodina borovnica. Nije pio alkohol. Nikada. Ni na jednoj večeri na kojoj su bili nije pio alkohol, nikada. Nije zapalio cigaretu, nikada. Nije jeo meso, nikada. Šetao je sa njom pored Dunava, nekoliko puta a ona nije popušila ni jednu cigaretu dok je bila sa njim, nikada.

„Izvolite, gospodine“, rekla je uz naklon pružajući mu njegovu čašu sa sokom od borovnice. Malo je pocrvenela, znajući da ženi i muškarcu iza sebe pokazuje svoje najintimnije delove tela.

Odeća koju je pripremio za nju bila je naravno crne boje. Crna haljina, golih ramena, sa karnerima, toliko kratka da joj je jedva sezala do polovine guze. Spreda je jedva prekrivala njen goli pubis.

Nije joj dao nikakve gaćice niti grudnjak, pored haljine je smela da navuče samo lepe crne čarape, od sitne, fine mreže, sa halterima koji su se kaćili za čipkasti pojas, i visoke, elegantne cipele sa štiklom. Tanki zlatni lanac oko levog skočnog zgloba joj je on zakopčao preko čarape, a onda se šminkala, dugo, pažljivo, uz njegova upustva, pred njim, sve dok joj nije rekao da je zadovoljan.

Nije preterivao kada je rekao da ima mnogo šminke u kući, niti su njegova uputstva bila uopštena i neprecizna. Naprotiv, dobro se razumeo u šminkanje, vodio ju je polako, strpljivo u oblikovanju senki i boja na licu sve dok nije postala neko drugi. Devojka koja je ušla u njegov stan tog popodneva više se nije videla u ogledalu. Ovo nisu bile njene oči, pomislila je, njene oči nisu bile tako krupne i vlažne. I ovo nisu bile njene usne, tako sočne i željne. Ni jagodice obraza, ni obrve, ništa nije bilo njeno. Sve je pripadalo njemu, shvatala je, pućeći usne u ogledalo i osećajući kako joj niz butine iz gole, ničim pokrivene ribice curi uzbuđenje.

A kada se sagla da gospodinu doda piće znala je da žena i muškarac na trosedu iza nje vide da joj je pička gola, da vide kako je vlaža i otvorena.

Poslužila je zatim i njih a ruke su joj samo neznatno drhtale. Pomagao je taj osećaj da ovo više nije ona, da su, ma kakvi bili, poslednji ostaci njenih strahova i njenih dilema, njene volje i njenog stida i inata i želja bili umotani i ostavljeni na podu spavaće sobe zajedno sa ritama u koje je pretvorio njenu odeću. Sve, sada je sve pripadalo njemu i on je svojom imovinom mogao da raspolaže kako želi.

Videla je kako je žena gleda, kada joj se prenaglašeno zahvalila na viskiju. Bilo je malo podsmeha u tim zelenim očima, malo i nečeg drugog, neodređeno pretećeg.

Ali nije smela o tome da razmišlja. Morala je da pazi kako izgleda, kao se ponaša. Da drži savršenu ravnotežu na previsokim potpeticama, da joj leđa budu savršeno ispravljena, grudi sa ukrućenim bradavicama isturene a guza izbačena dok je stajala pored gospodinove fotelje, spremna da ga posluša ako nešto bude naredio, spremna da dopuni čaše gostima.

* * *

Mladić nije govorio ništa. Sve vreme je ćutao, pijući samo kada bi ga plavokosa žena pogledala i klimnula. Razgovor se vodio između gospodina i žene. A žena je pila mnogo viskija i bila sve glasnija što je više pila.

Ona i gospodin su se očigledno dugo poznavali, imali su dugu zajedničku istoriju, čulo se to iz razgovora.

I ta istorija je bila intimna, shvatala je sluškinja sada, stojeći pored gospodareve fotelje, na visokim štiklama, pokorna i postiđena, mokra između nogu, sa rukama na leđima, kako ju je instruirao pre dolaska gostiju.

Žena je govorila slobodno o seksu koji su nekada imali, sve pijanija, sve razuzdanija, sve bučnija. Pričala je o tome kako ju je gospodin jebao, ne, kako ju je gospodin rasturao. Pričala je kao da su njih dvoje potpuno sami u prostoriji, kao da sluškinja uopšte nije tu, kao da njen pratilac, mladi, lepi muškarac ne sedi pored nje na trosedu.

Gospodinu kao da je bilo malo dosadno, sluškinja je mogla da čuje kako on sve kraće i manje zainteresovano odgovara ženi, mogla je da vidi kako baca poglede kroz prozor dok je popodne umiralo u nastupajućem sutonu. Pio je borovnicu i nekoliko puta pogledao na gore, u sluškinju, ne govoreći ništa.

Žena je tražila još jedan viski, nestrpljivo, gotovo besno i ona je pritrčala da je usluži. Sipala je piće polako, da ne bi prosula, a žena je nestrpljivo pomerala čašu kao da će to ubrzati proces. „Maco“, rekla je plavuša, „da si moja, sada bi bila tako slatko išibana po dupetu da bi cvilela od bola celu noć. Ali bi naučila kako da služiš goste.“

Pogledala je u gospodina, tražeći potvrdu svojih reči. Sluškinja je i sama, postiđena pogledala prema njemu.

Ali on je samo odsutno odmahnuo glavom. „Mnogo piješ“, rekao je.

„Nisam toliko pila dok smo bili zajedno“, rekla je ona promuklo i nasmejala se. „Nisam imala kad, pa nisi silazio sa mene.“

„A mali?“, upitao je on učtivo, mada pomalo nezainteresovano, „malom nisi tako zanimljiva za seks?“

Pokazao je glavom ka nemom mladiću na trosedu koji nije rekao ništa, samo je pogledao u svoju gospodaricu.

„Ne brini ti za malog“, rekla je ona malo razdraženo, „mali radi sve što mu se kaže i može da jebe celu noć po komandi.“

„To je impresivno“, rekao je gospodin, sa očigledo lažnim entuzijazmom. „Drago mi je da imaš čime da ispuniš vreme.“

Žena je spustila čašu na sto grubim, naglim pokretom. Staklo je jako udarilo u staklo.

„Hoćeš da ti pokažem?“, upitala je izazivački. „Hoćeš da vidiš kako mali jebe i koliki mu je? Samo se plašim da posle nećeš njega zvati malim.“

„Ne, ne“, odmahnuo je gospodin rukom. „verujem ti na reč. Pa ne bi me ovako pijana valjda slagala…“

Gospođu je ovo samo još više razdražilo.

„Ne, hajde“, rekla je, „Hajde, nisi mi ništa poklonio za osmi mart, hajde neka mi ovo bude poklon.“

„Nisam siguran da te baš pratim“, rekao je gospodin, “ ali ko bi tebe i mogao da isprati u piću?“

„Ne, hajde, hajde, hajde, učini mi, dušo“, rekla je gospođa, malo besno, možda malo i razočarano. „Hajde da vidimo koliko ti je stalo do mene.“

Ustala je i raskopčala bluzu. Obema rukama je poduhvatila svoje velike dojke i podigla ih.

„Hajde još jednom, pokaži im kako si me rasturao, neka vide i njih dvoje kakav si jebač. Da ovaj mali vidi ima li još šta da uči. A da i ova tvoja kurvica“, dodale je prezirno, „vidi da neke stvari ne mogu da se nauče tako lako.“

Gospodin je ćutao nekoliko trenutaka.

Onda je pogledao u sluškinju. Pa u gospođu. Pa opet u sluškinju. Onda je ustao.

„Idi u kuhinju“, rekao je sluškinji.

* * *

Suze su joj ponovo zamaglile pogled, dok je odlazeći prema kuhinji slušala ženu kako se smeje.

„Nećeš da te gleda? Nećeš da se pokažeš pred novom kurvicom? Šta, misliš da će da se prepadne kad vidi kako jebeš pravu ženu? Ili nećeš da vidi kako voliš ove sise, kako ti ih posle svega nije dosta? Pa omekšao si u poslednje vreme, dragi, prema meni nisi bio tako obziran!“

Stajala je u kuhinji, plačući, ne usuđujući se da rukama ukloni suze sa lica. Pokvariću šminku, pomislila je, a sve je njegovo, sve je to njegovo.

Stajala je plačući. Nije joj rekao da sedne, pa je stajala, osećajući miris testa i prijatnu toplinu rerne. Iz sobe su dolazili glasovi, ali ih nije razaznavala.

Jebaće je. Jebaće je. Jebaće sisatu plavušu, tamo u dnevnoj sobi, pred njenim sopstvenim robom. Ili će je odvesti u spavaću sobu, možda da je tamo obojica zajednički rasture.

Ja sam mu dobra samo kao sluškinja, pomislila je. Ja nisam žena, ja sam za njega smešna klinka koja želi da postane žena, koja želi, već dugo, da bude njegova, da od nje napravi ženu. I drolju, onakvu kakvu on najviše voli. I robinju koja samo sanja o tome da njemu donese najveća zadovoljstva. Ali samo sam klinka koju je obukao kao drolju i iskoristio da iznese viski i sok od borovnice. A pecivo iz rerne će verovatno tražiti kada završi sa jebanjem atraktivne plavuše, kada budu umorni i goli ležali u njegovom krevetu ili sedeli u dnevnoj sobi, da se okrepe i odmore.

„Zašto plačeš?“

Čula je pitanje iza svojih leđa i preplašeno se okrenula.

„ne plačem… gospodine“, rekla je setivši se u poslednjem trenutku kako jedino sme da ga oslovljava dok su tu gosti iako su gosti ostali u dnevnoj sobi a on je stajao iza nje u kuhinji.

„Da“, rekao je, „vidim da ne plačeš. Samo ti idu suze iz očiju a ramena ti se tresu i grlo ti se steglo i ne možeš ni da gutaš. Izuzetno ubedljivo ne plačeš, čestitam.“

Uprkos svemu što je osećala u tom trenutku, nasmejala se, samo na sekund, možda na kraće od toga. Uprkos svemu, on je stajao u kuhinji ispred nje sada. Nije znala zašto. Ali se nasmejala, samo na sekund, možda na kraće od toga.

„Dakle, zašto plačeš?“, ponovio je pitanje.

„neću više…. gospodine…“, rekla je tiho. „izvinite, molim Vas… izvinite, nisam htela…“

On joj je prišao korak bliže, uneo joj se u lice i prstom pokupio suze sa njenih obraza. Pokazao joj je da su crne.

„Ne pitam te da li si htela“, rekao je. „Pitam te zašto plačeš.“

* * *

Led na bradavicama. Isprva boli, jako, jako boli.

Ali posle nema bola, uopšte.

* * *

Naravno da nije mogla da kaže zašto plače, jer gospodar tako nešto ne sme da čuje od sluškinje. Umesto toga, ponovo je zaplakala. Sve dok joj nije uzeo lice u svoje šake i prišao joj tako blizu da je udisala crni miris borovnice.

„Da li si svesna zašto sam došao za tobom u kuhinju?“

Pokušala je da dokuči koji bi bio razlog. Nije joj ništa padalo na pamet.

* * *

Šaka koja steže grlo čini to polako. Pritisak se pojačava postepeno, tako da strah i uzbuđenje rastu istim tempom. Kožni okovi stežu znojave zglobove.

* * *

„Došao sam za tobom jer je ona budaletina već došla ovamo pijana. I onda se još više napila. I jer iz nekog razloga misli da onog njenog sirotog roba treba da ponizi time što će je njen stari gospodar pojebati pred njim.“

U glavi joj je bila zbrka. Jedva ga je pratila dok je pričao, držeći joj lice rukama i tiho, razložno pričajući. Gospodari i robovi su svoje uloge menjali brže nego što je mogla da razume.

„Meni ne pada na pamet da je ikada više dotaknem, razumeš?“

Sačekao je njenu reakciju.

Klimnula je, posle nekoliko trenutaka a onda prepadnuto, užurbano dodala: „razumem, gospodine.“

„Čak i da mi pada, sigurno ne bih to radio pred njim. Istina je da je on njen rob, ali ipak postoji i neka muška solidarnost. Neka ga ponižava u privatnosti njenog podruma, ako želi.“

Ona nije ništa odgovorila na ovo. A on je nastavio.

„Ali nisam zato došao po tebe u kuhinju.“ Pustio joj je lice. „Vidi… pošto joj je sad jasno da od jebanja sa mnom nema ništa, ona želi, valjda, da me učini ljubomornim i da mi pokaže da je mali mnogo veći od mene, mnogo izdržljiviji od mene i tako to. I zahteva da, u ime onoga što smo nas dvoje imali, dovedem svoju novu droljicu da je mali pojebe pred nama.“

Oči su joj se raširile dok je govorio, a dah postao sivuše plitak. Odjednom u kuhinji nije bilo kiseonika. Samo crni miris borovnice.

* * *

Prsti u anusu. Dva. Tri. Bole, šire je. Jako.

* * *

„Da li ti to želiš?“, pitao je na kraju.

A ona nije razumela. Nije razumela šta je pita. Njen gospodin. Njen gospodar. Nije razumela šta je pita.

„gospodine…“ prošaputala je i stala.

„Vidi“, rekao je, „ja to apsolutno nisam planirao kada sam te pozvao danas kod mene. Planirao sam samo da služiš piće i pecivo i da izgledaš lepo pred gostima.“

Nasmešio se za trenutak.

„I u tome si bila vrlo uspešna. Veoma sam zadovoljan. Ali nisam planirao da te dam nekome na korišćenje, pogotovo ne tuđem robu. Nismo o tome razgovarali unapred i ne pada mi na pamet da ti to namećem.“

Pogledala ga je u oči, ponovo, molećivo, možda malo drsko.

„Dobro“, rekao je, „Nismo se ni ovom drugom ništa dogovarali ali sam računao da će ti prijati da budeš sluškinja na jedno popodne. Da osetiš kako je izgledati ovako. Kako je služiti. Ali sad te pitam: da li želiš ovo?“

Gledala ga je, vlažna, potpuno otvorena između nogu, stomaka bolnog od želje, bradavica bolnih od ukrućenosti, stopala bolnih od visokih potpetica. Znala je šta želi.

* * *

Vezao ju je za krevet i nije ništa govorio. Sve vreme je ćutao. Vezao ju je kožnim okovima za konstrukciju kreveta od kovanog gvožđa. Haljinu je sa nje skinuo ali je ostala u čarapama i halerima i cipelama.

Kockama leda koje su i dalje mirisale na viski je prelazio preko njene brade i vrata, stavljao ih u njeno glatko izbrijano pazuho, polako vukao preko grudi, ostavljao mokar trag na koži, doticao bradavice koje su bile sve tvrđe, sve bolnije dok nisu potpuno prestale da bole.

Led se istopio na njoj, na njenom stomaku i butinama i preponama. Naredio joj je da raširi noge za njega, sada više nije ćutao, naredio joj je da se raširi za njega tako vezana i ludački napaljena od svega što se te nedelje popodne dešavalo. Rukom joj je prelazio preko unutrašnje strane butina, milovao kroz lepe, skupe čarape, kockice leda na kraju ostavio da potpuno nestanu na njenim preponama, dok joj je on prstima dodirivao usmine, nežno ih širio.

„Iz tebe samo curi“, rekao je prigušeno, masirajući joj usmine između dva hladna prsta, pa ih gurajući na gore da joj dodirne i klitoris. Stenjala je, prvo tiho, onda sve glasnije.

Mazao joj je anus, mirisnom, hidrantnom kremom, uvlačio prste unutra, prvo polako, onda sve jače. Jedan, dva i tri. Širio ih je u njoj dok je ona stenjala, raskrečenih nogu, otvorene pičke iz koje je curelo na njegove prste.

Drugu ruku joj je stavio na vrat i sve jače stezao, prateći sve dublji ulazak prstiju u njen anus. Stenjanje je prelazilo u šištanje i krkljanje. Pred očima joj je tamnelo, u glavi se mutilo, u ušima udaralo, jako, bas bubnjevi i crni timpani. Onda bi je pustio, izašao iz anusa. Nekoliko trenutaka je mogla da diše duboko, da halapljivo hvata vazduh punim plućima, pre nego što bi počeo ponovo.

Prsti su sada ulazili u nju lakše, klizali dublje. Vrat joj je stezao jače, ostavljajući je bez vazduha duže. U utrobi joj je sve kuvalo. Nikada ovako nešto nije osetila.

Da li ću svršiti, upitala je samu sebe, bez vazduha, bez daha, bez ičega sem crne zavese ispred očiju. Da li ću ovako svršti?

* * *

Ne.

Pre toga je morala i da ona njega ustima opsluži. Da ga primi duboko u grlo, da otvori oči kada je podseti da mora da ga posmatra, da vidi kako se nadnosi iznad nje, kako je polako ali neumoljivo jebe u usta. Kako joj daje svoje testise, svoj anus, da ih ljubi, da ih jezikom miluje, da ga uzbudi i zadovolji.

Jebao ju je tako vezanu, sa nogama visoko podignutim, ulazeću u nju duboko. Bila je jako vlažna i lako je prodirao u nju, tonući sve dok ne bi glavićem udario u grlić njene materice.

Ne, ni tako nije svršila.

Prebacio ga je u njen anus, tako lako da ju je bila sramota jedan sekund pre nego što je osetila bujicu ponosa. Čula ga je kako od zadovoljstva stenje, osetila kako usporava, kako se jedva pokreće u njoj da ne bi odmah svršio. Bila je tako tesna i bilo joj je tako lepo.

Poljubio ju je, ubrzavajući pokrete posle nekoliko minuta, tvrđi u njoj nego i jednog trenutka do tada. Poljubio ju je a ona je gutala njegov jezik.

I udisala miris. Crni miris borovnice.

Autor: Fenris

Uzimanje Mine
Jutro