Tih godina radila sam kao profesorka u jednoj Beogradskoj gimnaziji… Bila je to privatna skola a ja na pocetku karijere. Masu vremena zamenjivala sam starije kolege i jedva nekako uspevala da ispunim fond casova. Bilo je uzasno tesko uspostaviti bilo kakav autoritet nad ucenicima kada sam se svako malo seljakala od odeljenja do odeljenja zavisno koji od profesora je otisao na bolovanje i sl. Mislila sam sta cu… nemam pravo da se bunim. Sada sam na startu i moram nekako da izdrzim… svaki pocetak je tezak ali procice sve to. Nisam ni slutila sta mi se sve sprema…

Skola nije bila toliko velika. Razredi su imali od 4 do 6 odljenja zavisno od generacije a ja sam manje vise uspela u svakom da ispredajem po neki cas vec u prva dva meseca. Ucenici me nisu zarezivali ni 2%… Mlada profesorka, tek pocela da radi, ne moze da nas ocenjuje tu je da izdrzi par casova sa nama… i umesto da mi pomognu, mali djavoli kao da su svakoga dana smisljali nove nacine da me omalovaze i ismeju. Uzasno sam se osecala. Na kraju drugog meseca probala sam da se posavetujem sa starijim kolegama s namerom da trazim od direktora da mi da ovlascenja da mogu bar da dajem ocene i neopravdane izostanke… Naravno svi su me zdusno i momentalno spustili na zemlju. Na kraju krajeva i bili su upravu. Traziti tako nesto od direktora skole pune „maminih i tatinih sinova i cerkica“. Pouka je bila jasna. Sama ces morati da ispeces zanat na tezi nacin.

Deca su se delila na tri grupe. One poslusne i dobre koji su radili sta sam im zadavala. Naravno njih nije bilo na prste jedne ruke. Na one indiferentne koje nije zanimalo apsolutno nista sve i da prodje autobus krz ucionicu i na nadmene i slobodno mogu reci podle provokatore koji su bili razmazotine svojih bogatih roditelja i to one najgore vrste. Ova grupa mi je najteze padala. Doduse njih nikad nije bilo previse ali, istini za volju, njih par mi je zivot cinilo gorcim milion puta vise svi ovi ostali zajedno.

Secam se tog podneva kao danas. Usla sam u odeljenje, jedno od najtezih mogucih za savladati sto su priznavali cak i iskusnije kolege. Naravno vecina njih u tom odeljenju je bila ona mnogobrojna indiferentna grupa ali srz problema je lezala u jednom uceniku. Nikoli… Bio je to sin pomocnika ministra policije. S obzirom da se cela ova radnja odvijala u Srbiji 90ih godina jasno je kakva je posebna razmazotina bio mali Nikola. Naravno kao i vecina „tatinih sinova“ korumpiranih politicara mali Nikola je bio vidno, ne skriveno u uskoj sprezi s kriminalom koji je cvetao na beogradskim ulicama i kao svaki tinejdzer iz te price mislio je da boga drzi direktno za . . . znate vec sta. Tako se i prema meni ponasao. Prilikom prvog susreta s njegovim odeljenjem bila sam upozorena od strane starijih kolega. I samo pomalo oprezna i na staklenim nogama bojazljivo sam usla u odeljenje, predstavila se, uisala cas, prozvala sve ucenike kako bi ih upoznala i pocela da predajem. Zanesena znanjima teorije pocela sam bojazljivo da cvrkucem na casu o gradivu koje smo obradjivali ne pomazuci se nastavnim planom. Cenila sam da ce postovati profesionalnost i pokusati i sami da se potrude da pruze isto… Naravno kroz 5min. shvatila sam kakvu sam corbu sebi zakuvala i pocela polako da se preznojavam ne znam ni sama zbog cega… pocetnicka trema valjda… U tom trenutku spazila sam Nikolu koji je do tada cutao… Djavolski se cerio, zavaljen u vulgaran i sve samo ne djacki polozaj u svojoj klupi. Shvatila sam da je u prvih par minuta kao hijena osmatrao iz daleka jedva docekavsi da u glasu oseti strah, paniku, tremu … istog trena je poceo s neumesnim komentarima, provociranjem i postepeno vredjanjem i omalovazavanjem… Ignorisala sam ga sve do trenutko dok mi nije prekipelo. Pocela sam da mu odgovaram naocigled smireno, iako sam u zebi treperela zbog cele situacije, ali ko zna zbog cega, uspevala sam svakom recenicom perfidno da ga potkopam i izdignem pred celim odeljenjem onako „na finjaka“… Sve je prekinuo upravo nikola besan i razjaren socnom psovkom od koje sam ostala ukopana u mestu…. nisam znala kako da reagujem. Situacija je bila krajnje ekstremna a moja ovlascenja ni benigna… Taj bes u ocima. Priznajem sledila sam se u sebi, istrpela par sekundi neprijatne tisine i ignorisuci celu situaciju, drhtavo nastavila da predajem do kraja casa… Osecala sam krvnicki pogled na meni ali barem je cutao… Moje mehanicko peglanje gradiva prekinulo je u jednom trenutku zvono. Nije mi trebalo 7 sekundi da odem iz odeljenja. Kunem se osecala sam se 100 kilograma laksa iako imam samo 50.

Dani su prolazili, polako i nedelje i meseci a pakao je postajao za mene samo gori… Zbog konstantnog seljakanja iz odeljenja u odeljenje i manjka izvrsne moci u vidu ocenjivanja i neopravdanih ni izdaleka nisam uspevala da stvorim autoritet kod djaka… Ismevali su me, ponizavali, ignorisali, psovali, pretili… samo sto me nisu izudarali. Mucila sam se ali… Radila sam. To me je drzalo. Mnogi u to vreme nisu uspevali da sastave kraj s krajem do kraja meseca. Cutke sam shvatila celu situaciju, prihvatila ritam svog pakla i usla „u masinu“…

Dosla sam u skolu tog podneva mrzovoljna i neispavana jer sam cele prethodne noci popunjavala za jednog starijeg kolegu plan i program rada NjEGOV za tekucu skolsku godinu. Cutke sam dosla do rasporeda koji je visio kraj police sa dnevnicima i polako pocela da trazim na koju su me danas golgotu od odeljenja rasporedili.
-Mhhhhh Predivno! Trece sest. uzdahnula sam polu glasno. Bilo je to Nikolino odeljenje.
-ooo mace pa ti imas posebno zadovoljstvo danas. Cerila se starija, pozamasna, koleginica iz svoje stolice ne udostojivsi me ni pogledom…
-Sesto odeljenje ti je danas u ucionici u podrumu!
-Divno! zajapih vec ocajna.
-Samo mi je jos to falilo.
Ucionica u podrumu je bila pravo muciliste kako za djake tako i za profesore zbog vlage koja se u zidovima tog uzasnog suturena akomulirala vec godinam. Pri samom ulasku u tu prostoriju vazduh je odisao nekom bolestinom. Na rotaciju svako odeljenje je moralo da provede odredjeni broj casova dole.

Uzela sam cutke dnevnik i krenula na cas. KAda sam usla u ucionicu imala sam sta i da vidim…. ili bolje reci nisam imala sta da vidim. Celo odeljenje je zbrisalo sa vasa a na tabli su mi ostavili veliku poruku „Profesorka previse je lepo vreme napolju za mrtvacnicu (tako su je djaci zvali)“ Nasmesila sam se sada vec srecna sto su me djavoli postedeli mukotrpnog dvocasa i krenuvsi nazad vec sam mislima bila negde napolju na suncu. I dok sam prolazila tako kroz podrumski hodnik pored dela gde je bio toalet odjednom su se iza mene otvorila vrata i neko me je zgrabi s ledja, stavio ruku na usta, drugom mi uvrnuo zglob jedne ruke i grubo uvukao u zaista odvratan podrumski toalet u koji ni tetkice nisu zalazile. Drhtala sam kao prut i bezuspesno pokusavala da se otresem napasnika. Strah me je jednostavno previse grcio i oduzimao i zadnji atom snage. Imala sam utisak da nebi mogla ni da vrisnem sve i da mi skloni ruku s usta. Dok me je uguravao u jednu od kabina dobacio je nekom „pazi na vrata“… Prepoznala sam ga to je bio Nikola a ja… ja sam bila sledjena i u cudu. Djubre malo pomislih i dok mi je ta misao prolazila kroz glavu vec me je ubacio u kabinu i pobednicki se ceriona svega 20 santimetra od mene sada vec i ne skrivajuci se…

-Bobogu Nikola! Sta to radis? Da li si ti normalan?! Vrisnula sam na njega. Cereci se zaledio se u trenu… a vec u sledecem raspalio mi je takvu samarcinu da mi nije uopste trebalo zvono za pocetak casa. Udarcem me je bacio na zemlju protiv odvratno prljavog cucavca kabine podrumskog toaleta. Drhtala sam u neverici. Ne verujuci sta mi se dogadja. Sve se u trenutku okrenulo za 360 stepeni.

Stajao je trijumfalno nadamnom. Vratio mu se prezrivi osmeh na lice
– Profesorkaaa… cerio se pobednicki.
– Profesoooorkaaaa…
sabrala sam se za tren i zadnjim atomima snage pokusala da ustanem i odem…
– idiote jedan pustime da izadjem odmaaaah! Jecala sam. Samo me je sakom dohvatio za teme i gurnuo iz sve snage natrag
– Gde si posla kurvetino jedna zans koliko te cekam da mi se namestis! Hehehehehe… pa ti nisi svesna sta cu sad da ti radim lutko… Pnovo sam probala da ustanem ali ponovo bez uspeha. Ja sam sitna rastom i sem poprilicno velikih grudi majka priroda me je napravila u mini varijanti bar u odnosu na muskarce, dok je Nikola bio sportista, visok, sirokih ledja… ko od brega odvaljen.
– Vidi ti nju. De si posla bre!? Jel ti neko rekao da mozes da ides? A? Jel si me pitala? Gospodine Nikola da li smem to i to… Jel jasno?! Dreknuo je. – Jel jasno pitam!!!!???
– Nikola dete pobogu pustime da iza… Plas! Samarcina. Odalamio me je bar 3 puta jace nego prvi put… Automatski me je skulupcao u cosak kabine pored cucavca. Samo sto nisam uletela u isti i onda jos veci sok. Sutno me je od pozadi, udario po temenu i sav zadihan, besan nadamnom dok sam ja presavijena od sramote, ponizenja i bola, plakala u prljavstini podrumskog… cucavca rekao:
– Gospodine Nikola!
Premrela sam od straha. Zgrabio me je za kosu i podigao prislonivsi uza zid. cvilela sam osamucena kako od udaraca tako nista manje od ponizenja i straha. Primakao mi se uz vrat i obraze drzeci me idalje cvrsto za kosu i cupajuci bez i malo obzira… Disao je divljacki i odjednom poceo da me lize po vratu. Odjednom kao da sam se osvestila. Iznenadjena razvojem situacije od tog podneva nije mi ni na kraj pameti bila bilo kakva sexualna aluzija. Pocela sam sada da ga vec preklinjem
– Nikola pusti me. Nikola molim te pusti me da izadjem! Nikola ucice neko uhvatice te…
Prekinuo je da mi oblizuje za tren…
– Nista se ti ne brini. Celo odeljenje sam poslao na cas u prirodi. Imamo dvocas i veliki odmor samo za nas dvoje. Sledila sam se pri tim recima. Odjednom sam shvatila da je mali zlotvor sve isplanirao. Nastavio je da me lize a ja u neverici nisam mogla da povezem dve misli. Nije prezao ni na moje jecaje, ni trzaje, ni molbe… samo me je divljacki balavio kao besan pas. Stao je u jednom trenu spred mog lica…
Ajd kurvice sad ti mene malo da lizes… Iskolacila sam oci unezvereno. Istog trena me je zbacio na kolena i izvukao svoju ogromnu kurcinu ispred moji usana. Pocela sam da vristim a on mahnito da pokusava da mi ubaci alatku u usta. Cvrsto sam stegla zube i odmahivala glavom. Cupao me je samarao u po nekom vrsku i uspeo da ubaci nebreklu spravu na po koji tren ali sam se batrgala beskrajno. Trajalo je tako to 3, 4 minuta a onda me je snazno uhvato za kosu koju je prebacio preko ociju u lica i istom rukom me uvati za nos tako da nisam mogla da disem. Naravno otvorila sam usta da udahnem i vec u sledecem trenutku bio mi je skroz do kraja u grlu. Nije to bio oralni seks… Bilo je to pravo pravcato divljacko jebanje u usta… Grcao je u transu i bulaznio…
– Ako osetim zubice u jednom trenutku pesnicama ima da ti ih lomim jedan po jedan na velikom odmoru pa cu ceo drugi cas da te trpam u usta bez problema… izvadio mi je kurac iz usta…
– Jel jasno?! Spustio je glavu do mene….
– ja.. Ja… ja.Jasno … Zajapila sam bespomocna i uplakana…
PLjASSS!!! Jos jedan samar kao prethodni pukao je po mom licu!!!
– JASNO GOSPODINE NIKOLA!!! Drekno je razjaren! Nista ne pratis na casu! i zato ima da dobijes kurcinu u krenike kurvetino profesorska! Samo sto mi oci nisu ispale… Nabijao se kao bik a malog olosa je palila cela situacija toliko da je bio cvrst kao kamen venama, vene su mu iscrtale kitu kao da je bila zivotinjska… Znam samo da se zivotinjski nabija celom duzinom u ubitacnom tempu…. Nisam vise mogla ni da kasljem, ni da se ispovracam samo sam ga uplakana nemo primala u grlo u divljackom ritmu… Dok nije poceo da se trese i svrsava kao konj ne u moje grlo nego stomak samarajuci me i nabijajuci mi celu kitu u usta…. Vapila sam i koprcala se podnjim, sutirala zidove kabine i noktima grebala zidove i njegove noge. Kada je konacno iscedio i poslednju kap u moju utrobu, ne pustajuci mi kosu lagano me je malo pridigao vec izmrcvarenu, ponizenu, bespomocnu i uplakanu i samarcinom me zavalio na pod toaleta… Grcajuci sam uplakana ostala da lezim dok je on zakopcavao slic na pantalonama… Iz djepa je izvukao svoj skupoceni mobilni telefon…
– Pticiiiicaaa Droljetino! Slikao me je… Raspasanu polu-golu, ocajnu, ustiju punih sperme kako lezim na podu podruskog skolskog toaleta…
– Vidimo se sutra droljo… Mozda cu malo da kasnim na cas sutra, idem s caletom na „Kop“ da skijamo malo.

Istinit dozivljaj s nepoznatim
Ispovesti bivse profesorke 2