Sajt Za Upoznavanje
Hot SMS Chat
Tražiš damu za hot sms chat? Ove dame su raspoložene za chat!

Nata Vera Dora Mira Tica Dara Olga Bojana Ljubavnica Anka Plavusa Smokvica Ema Maki Leca Nina Sneki Jaca Ceca Kaca Vendi Maza Lili Keti Matorka Ina Sladja Lady Viki Sonja Lola Jeca Mina Djina Naja Ena Bilja Nena Blondi Tina Lela Tea Bubi Koka Taca Ana Daca Lana Cana Mila Cica Anci Breskvica Milfica Goca Iva Maja Mica Olja Maca
Prijavite se !
Unesite svoju email adresu ukoliko želite da primate obaveštenja sa sajta!
Email *

Kakav momak a piša u krevet

Užarene šezdesetosme se zatekoh u Beogradu i to na način tako uzbudljiv da zadugo nijesam mogao da se osvijestim od svega što se tada dogadjalo, kao uostalom i većina učesnika tih dogadjaja. Eto, dogodilo se da, zbog veoma intimnog poznanstva sa sekretaricom pariske ispostave CBS kompanije, o trošku iste dodjem u Beograd, kao prevodioc i saputnik njihovog obavještajnog tima. U gradu je bila tolika gužva da smo jedva dobili smještaj i to u hotelu Balkan, ali tek nakon žestokog podmićivanja.

Posebno uživanje mi je predstavljao doručak u prostranoj kafani, uz novine prepune novosti, koje su se smjenjivale neuobičajenim tempom. Kafana je, već od ranog jutra, bila dupke puna a posebno upadljivo je bilo prisustvo luksuznih kurvi koje su tada, normalno, morale raditi i za „službu“ a u zadnje vrijeme vjerovatno bile unaprijedjene i u svojevrsne – specijalke.

Dok sam čitao jutarnju štampu, imao sam neodoljiv osjećaj da me baš jedna od njih uporno posmatra, ali samo dok sam zadubljen u čitanje no, čim bih pogledao u njihov ugao, ni jednog jedinog, čak ni slučajnog pogleda, nije bilo u mom pravcu. Ipak, baš ta jedna od njih, zanosna plavuša divnih senzualnih ustiju sa uzbudljivo, po sredini, izvijenom donjom usnom, učini mi se jako poznata ali nikako nijesam mogao da se sjetim otkuda. Nastavih sa čitanjem, ali u stalnoj pripravnosti da mi ne umakne, jer mi mira nije davao osjećaj da je odnekud znam. Konačno ona ustade i zaputi vratima u blizini kojih sam sjedio te se ja napadno zapiljih u nju, očekujući bar jedan ovlašan pogled da bih pokušao iz njega pročitati odakle je znam. Medjutim, ona prodje i ne pogleda me, ali tako da je moglo biti samo namjerno, što me dodatno ubijedi u to da je znam i to mnogo bolje no što sam mogao i slutiti. Tek kad izadje u sunčano jutro i sunce obasja njene duge noge na kojima bljesnuše jedva vidljive dlačice, nenadno uzdrhtah pod žestokom navalom uspomena koje nezadrživo linuše iz ne baš tako davnje prošlosti.

Bilo je to prilikom moje zadnje ljetnje prakse, u Raški, dje je trebalo da na gradilištu jedne višespratnice, apsolviram obaveznu praksu u ovdašnjem gradj. preduzeću, koje mi za tu priliku bješe obezbijedilo smještaj u jednom ćumezu od barake, na padini brda koje je dominiralo varošicom i bila postavljena u dno jednog potpornog zida iznad koga se nalazilo nekoliko privatnih kućica. Te kućice, kao i mnoge kuće u varošici, nijesu imale ni vodovod ni kanalizaciju, već su se stanovnici služili tzv. „poljskim“ nužnicima, od kojih je jedan, razvaljenih vrata, bazdio nadomak malog prozorčića barake tako visoko postavljenog da se nalazio na visini moga kreveta na sprat i bio prelijepljen starim novinama. Ubrzo sam saznao zbog čega, jer kad sam htio da provjetrim vrelu i zagušljivu prostoriju, otvorih prozor da bih ga odmah zatvorio jer me zapahnu žestoki smrad iz pomenute „sanitarne (hm!) prostorije“.

Jednoga jutra, sunce bješe tek zarumenilo u vrhovima okolnih brda, kada se, mimo navike, probudih, pri čemu mi pogled pade na prozor i zarozanu novinu koja se bješe odlijepila, otvarajući mi pogled na zahod razvaljenih vrata. Odmah uzeh da onu požutjelu novinu vratim na svoje mjesto, ali mi to ne podje za rukom te se spustih sa kreveta kako bih potražio ljepljivu traku. U tom trenutku nešto bljesnu ispred prozora i ja ugledah jednu mladu i zanosno lijepu curu u dugoj spavaćici, kako hitro ulazi u zahod istovremeno otkrivajući duge, (oh!) divne i (uh!) osunčane noge. Zblanut, otvorenih ustiju i okinutog daha, nepokretno sam blenuo u taj „prolom“ ljepote kojom me, onako iz „zasjede“, naprosto zatrpa sunčano jutro prezreloga ljeta.

Nakon što ona zanosna cura pažljivo čučnu, ružičasta svjetlost sunca obasja njene izvijene butine dugih, u koljenima sastavljenih nogu, na čijem sastavu se, poput nekog, od zrelosti raspuklog ploda, potpuno jasno nazirao Venerin Brijeg, ispod koga ubrzo linu bistri mlaz, kristalno lomeći snopove izlazećeg sunca. To i nije bio mlaz, jer je u moje sjećanje ostao kao niska krupnih i bistrih ćilibarskih zrna, zbijeno nanizanih na nevidljivi končic koji se protezao sve do, još sneno slijepljenih i toplih usmina. Nakon dva kratka završna mlaza, jedna krupna kap ostade da visi na jednoj od svilenih dlaka nagnutoj nad malim ružičastim grebenom usmina i u nju se, kao začaran, upi moj izbezumljeni pogled, sve dok se zanosne noge iznenada ne uspraviše i nad ovom scenom spusti zavjesa skuta spavaćice koja sve one obline sakri da bi ih još bolje pokazala. Ova čudesna slika je jedna od rijetkih koje su ostale da vise na zidu moga intimnog sjećanja, prikovane nerdjajućim ekserom neprolaznosti.

Dugo se nijesam mogao osvijestiti od žestokoga šoka, kojim me ova slika naprosto obori s nogu. Tokom dana, kao u groznici, ni o čemu drugom nijesam mogao misliti osim da saznam ko je ta cura i kako da se upoznam sa njom prije nego se završi moja praksa na gradilištu. Srećom, Raška je malo mjesto, pa mi nije bilo teško da odmah, na večernjem korzu, uočim zgodnu curu, koja mi se onako obučena, učini mnogo manjom i mladjom, nego što mi se učinila na sceni koja mi, jutros, s onakvom žestinom iskida dah i dušu zarobi na vjeki vjekov…

Zvala se Ljilja i stanovala u jednoj od onih kućica, kao jedina kći dvoje finih i poštenih ljudi, doseljenih odnekud iz okoline. Ne znam gdje je radila ali sam je ponekad, sa visine one novogradnje, gledao kako ulicu pretrčava obučena u bijelu kecelju. Zbog ograničenog vremena a i zbog palanačkih okolnosti, odlučih se da u upoznavanje krenem pismenim putem i to – direktno, bez prenemaganja i suvišnosti. Dugo mi je trebalo dok nijesam prebrodio ostatke malodušnosti i sebi dao za „pravo“ da baš tako i učinim, te se sa blokom i nalivperom zaputih na obalu rijeke, gdje sam uz žubor, u bezbrojnim pokušajima prepisivao onaj moj slučajni pogled, pri čemu mi je najteže padalo kako da sebi ostanem dosljedan a njoj cijelu stvar predstavim lišenu prostačkog voajerstva. Konačno mi podje za rukom da napišem kratku poruku u kojoj je sve nedvosmisleno opisano na način prihvatljiv i njoj i meni, pozivajući je da na korzu obrati pažnju i sigurno će me prepoznati na mjestu, na kojem sam obično stajao, prateći svakovečernje šetnje gradske mladeži. Dvoumio sam se kako da potpišem to pisamce, kad mi pogled pade na veliki poster sa likom, u prirodnoj veličini, poznatog američkog glumca Garija Kupera, te bez razmišljanja njegovim imenom potpisah tekst i stavih u koverat na kome napisah: „za Ljilju“. S večeri ga, kao slučajno i šunjajući se, ubacih u otvoreni prozor njene sobe. Pod utiskom te činjenice, onu požutjelu hartiju zamijenih posterom Garija Kupera, s tom razlikom da ga okrenuh vani i na mjestima zenica probuših rupe, dovoljno prostrane da kroz njih mogu vidjeti ko dolazi u zahod ali i da sve ostale tim posterom opomenem da zatvore ona razvaljena vrata. Osim nje, naravno, jer je ona sad znala da se ne radi o posteru, već da je (hm!) „Gari Kuper“ i stvarno gleda.

No, sve se dogodi mimo moga očekivanja, jer vrata ostaše i dalje otvorena dok sam ja skakao na svaki šum, da bih svaki put ugledao kakvu babetinu kako se guzi preda mnom, a jedino su se zatvarala baš kad bi ona spavaćica bljesnula pored prozorčića.

Uveče, na korzou, u društvu sa drugaricama je prolazila i ne gledajući me dok su njene drugarice ispitivački piljile u mene i dugo se zatim kikotale u odlasku, sve dok me strpljenje nije napustilo i ja, užarenih obraza, zbrisao iz tog meteža.

Ljut na sebe što sam se u to uopšte upustio, nekoliko dana nijesam ni pokušavao da provirim kroz moj poster, sve dok se jednog sunčanog jutra nijesam isto tako iznenadno probudio kao i onaj put kad je sve započelo. Tog jutra me je probudio jedan poseban šum, ne zbog jačine nego zato što je u sebi nosio neku namjeru. Naprasno se budeći, virnuh kroz one rupice kroz koje me zaslijepi poznata bjelina spavaćice i ja hitro prilijepih nos na poledjinu postera tako da sam sa oba oka mogao vidjeti što se dešava. Sa zagonetnim izrazom na rumenom licu, cura udje u zahod i svoj pogled uperi u oči Garija Kupera, podižući skute svoje spavacice i polako otkrivajući zanosnu ljepotu svojih dugih nogu, oblog trbuha sa plitkim pupkom i vitkim strukom, da bi konačno otkrila i dvije oble dojke sa oštro ispupčenim ružičastim krugovima na kojima su se jedva nazirale nježne bradavice.

Nakon toga čučnu, ali ovoga puta dugih nogu tako raširenih, da je i sama mogla gledati ono što se njima dogadja. Tako sklupčana, sagnu se dok joj vodopad kose sakri lice djevojčice, pa napeto i bez daha, kao i ja uostalom, stade očekivati onaj mlaz, koji isprekidan i oklijevajući bljesnu u svjetlosti izlazećeg sunca. Ova iznenadna perspektiva, omoguci mi da u detalje osmotrim svu onu zanosnu „geografiju“ njenog Venerinog Brijega, dok ona, svjesna mog užarenog pogleda, odjednom ne zabaci glavu i, prevrnu očima i otvorenih ustiju, napola ustade i nesvjesno stade trzati karlicom, tim trzajima prekidajući mlaz koji se ubrzo pretvori u pregršti zlatnih kapi sve više nalik na prosuti djerdan.

Zadugo se od ovoga nijesam mogao oporaviti, posebno zbog panike jer se približavao kraj moje prakse, te sam uveče odmah otišao da „dežuram“ na korzu, gdje se uobičajena scena i dalje nastavljala, ali sam je ja mogao tumčiti na sasvim drugi način. Pošto mi to ni iz daleka nije bilo dovoljno, odlučih se da pišem duga pisma, u kojima sam davao potpuni odušak nesnosnom unutrašnjem naponu. Sada je budjenje bilo programirano u potpunosti, dok se svakojutarnji ritual ponavljao u sve dubljem povjerenju, postajući lagano intiman do zavisnosti.

Odlazak se neumitno bližio i ja tu činjenicu skoro jauknuh u zadnjem pismu, razmišljajući da li da se te večeri uopšte pojavim na korzou, što ipak učinih i začudjeno ugledah Ljilju samu kako dolazi ulicom prema meni i, značajno me gledajući, u obližnji ulaz ubacuje komad zgužvanog papira. Nakon što ode i ne vrati se više, udjoh u ulaz pun otpadaka i jedva nadjoh onaj papir, koga stavih u džep i žurno odoh da ga negdje pročitam. Na zgužvanom papiru je lijepim ženskim rukopisom bilo napisano:

„Garry, ostani na prozoru i ne zatvaraj ga!
Tvoja Ljilja“

Na odrvenjelim nogama se nekako izlomatah do u svoj ćumez, dok na spavanje nijesam mogao ni misliti jer me je neizvjesnost poruke davila do nepodnošljivosti. Zbog toga uzeh stonu lampu i postavih na obližnji orman kako bih mogao čitati i stadoh preturati gomilu stvari nasloženih na donjem krevetu kako bih našao kakvu knjigu ili časopis. Vrijeme je nesnosno lagano oticalo u noć te ja, gubeci strpljenje i nadu, ugasih svijetlo i u mraku stadoh zamišljati ono što sam toliko želio da se desi. Baš u tom momentu izvana se začu jedan šum nalik na grebanje po staklu i ja skoro užasnuto shvatih da je to poruka da otvorim prozor koji sam zbog zadaha bio prikrenuo ali ne zatvorio potpuno. Ustadoh na koljena i širom otvorih prozor kroz koji se, iz duge spavaćice, prvo pomoliše zanosne noge a onda kroz otvor skliznu i cijela prilika. Hitro se zgrči i nestade u mraku prostorije, šćućurena na dnu kreveta.

Upalih stonu lampu koja cijelu scenu obasja žarkom svjetlošću i nju nagna da dlanovima pokrije oči. Ne usuduh se da je dodirnem i zbunjeno ugasih lampu. Uskoro osjetih njene pokrete i opet je upalih u njenoj svjetlosti gledajući kako se ona bori sa dugom spavaćicom koju je s mukom skidala zbog niskog plafona. Konačno je skide i na koljenima osta zaneseno zagledana u mene obučenog u donje gaće, kao da očekuje da i ja isto učinim. Nespretno i zagrcnuto to i učinih, te oboje, kao u neko ritualu, ostasmo na koljenima, netrmice zagledani jedno u drugo. Konačno iz njenih ruku uzeh spavacicu i njom prekrih zatvoreni prozor a onda je uzeh za ruku i privukoh sebi. Ponovo ugasih lampu i nas dvoje se nastavismo gledati rukama, dodirima tijela i vrelim poljupcima koji se se naprosto kidali od čežnje. Konačno nam se ruke, same do sebe, spustiše i počeše tražiti nezaobilazno mjesto našeg susreta. Napipah svilenim kovrdžama pokriveni Venerin Brijeg, na što ona razmaknu gipke butine i ponudi mirisnim sokom oblivene prepone, medju kojima se otvori neodoljiv otvor koji je nezadrživo mamio. Ona se, istovremeno, živahno stade podvlačiti ispod mene, svoje noge šireći tako, kao da jedva čeka da u nju prodrem svom snagom. Prije nego i sam popustih istoj namjeri, koja me je nezadrživo gonila da to što prije i učinim, postadoh svjestan jedinstvenosti tog trenutka i, posebno, one slike sa kojom je počelo te neočekivano upalih lampu i sam iznenadjen svojim postupkom. Dočeka me njen upitno iznenadjeni pogled, na što joj tiho, uz nježne zagrljaje, rekoh da bih neizmjerno želio da onaj divni, topli djerdan ćilibarskih kapi iz njene utrobe, osjetim na svome tijelu. To je još više zbuni ali zu neodredjeni osjećaj da je isto toliko i uzbudi, jer njen pogled omekša i naprosto otopi pod unutrašnjim žarom čiji se otsjaj nazirao kroz vlažni pogled. Okrenuh se i ispružih na ledjima dok me je ona opkoračivala, ne skidajući sa mene svoj još uvijek zapitani pogled. Da bih je ohrabrio, obuhvatih njena koljena i razmakoh koliko sam god mogao, svom i njenom pogledu je otvarajuci pod blještavom svjetlošću stone lampe. Konačno sagnu glavu mrmljajući nešto kao; …“bih, ali ne mogu od uzbudjenja…“, nakon čega se naglo zgrči, skupi koljena, izvi se i tada ispod njenog Venerinog Brijega sijevnu ćilibarski djerdan kapi koje se prosuše po mome stomaku i prsima, toplo se slijevajući niz uzdrhtale slabine. Uslijedi još nekoliko trzaja i s njima skupa i par kratkih djerdana, koje žudno prihvatih na prsima istovremeno se hitro podvukujući, kako bih jezikom dohvatio onu zadnju kap, koja je krupno visila kao da to i očekuje.

Širokim zamahom jezika dohvatih tu kap i u istom zaletu obuhvatih i cijelu ružu koja u svom iščekivanju bješe nabubrela i sočna, raskošno oblivena sokom koji je neodoljivo mirisao na noć poslije ljetnje oluje. Pri tom dodiru ona se tako žestoko izvi i svojim pade na moje grudi, u nezadrživoj potrazi mojih ustiju, koja ubrzo nadje i upi se kao da želi da usisa sve ono što je u tih par grčeva prosula po mome tijelu i prije nego što sam išta mogao pomisliti ili učiniti, osjetih kako jednim novim trzajem, do pucanja nabrekli ***** naprosto usisava u sočne i užarene dubine, sve dok nije dodirnuo oblinu otvora materice kojim nastavi da me dodiruje, svoj vreli dah podešavajući ritmu tih lakih dodira koji su više nalikovali drhtajima.

Ugasih lampu, kako bih naše unutrašnje poglede usmjerio na uzdrhtale utrobe u kojima smo se medjusobno tražili, u izvjesnosti da ćemo se naći jedno kroz drugo, dok su nas sve jači talasi strasti podizali i nosili u jedan unutrašnji zagrljaj. Svojim oblim grudima se odupirala o dlanove mojih ispruženih ruku i svojim pokretima tražila dodir na korijenu nabreklog kurca, kao da s grane na granu pokušava da se popne do vrha drveta izraslog iz njene neobuzdane strasti. Uskoro, kao da se i konačno uspela do na na vrh toga stabla izraslog neposredno iz neobuzdane strasti, cijelim svojim vitkim tijelom se zaljulja kao da želi da njegov gipki vrh savije, dohvati i dodirne, glasom, koji je više nalikovao potmulom jauku iz dubine grla, poprati trzaje koji nas oboje potresoše i nakon zadnjeg ukočeno zastade i u tom grču se lagano poče spuštati, svom težinom se oslanjajući na moje dlanove, sve dok mi se ruke pune oblih i jedrih dojki ne sklopiše na prsima i dok se ona ritmičnim stezanjem spuštala niz nabrekli *****, a meni činilo da se iz njega užareni korijeni niz prostatnu žilu granaju kroz cijeli donji dio tijela pa dalje kroz kičmu, sve do glave, u kojoj se svijest sve više i više sužavala. Iz tih korijena, zapljusnuše me talasi strasti sobom donoseći neodoljive grčeve nakon kojih se iz uzdrhtalih dubina moje utrobe, pod nezadrživim naponom, otkidoše tri sočna mlaza, vrelo ispunjavajući njene dubine koje ih žudno i zu strasne drhtaje ushićeno prihvatiše.

Ostadosmo spojeni, sve dok nas njen nemir ne opomenu na neminovnost rastanka, te se ona i konačno uspravi, zgrabi svoju spavacicu pa onako gola izadje u mrak, dok sam ja ostao da se lagano sušim u mlakoj ljetnjoj noći, uz osmjeh zamišljajuci kako će se uskoro gradom, kad svoju posteljinu i konačno razdužim, gradićem prosuti tiha priča o kršnom i ponositom momku koji se popišao u krevet.

Autor: metuzalem

Izaberi me

Postavi Komentar

Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

LicniOglasi.org

Trazis damu za sex?
pogledaj njihove oglase

ostavi svoj oglas ili kontaktiraj dame koje su to vec ucinile