Sneg je vec treci dan padao bez prekida, a ona je hodala po sobi uplasena i nervozna. Bila je sasvim naga, prozeta lakom drhtavicom, prkosna i nepopustljiva, uprkos tezini patnje koju je nosila na ledjima.
Na stolu tabla sa sahovskim figurama, sa ko zna kada zapocetom partijom. On je tu nekada sedeo, on je zapoceo tu partiju, videla ga je u svakoj figuri. Na krevetu muski kaputi, njegovi kaputi; muski salovi, njegovi salovi; muske majice, njegove majice… na krevetu sve podseca na njega, samo njega nigde nema. Izgubio se negde u magli, u nekoj guduri.
Nasli su njegov les pet godina kasnije. Oni su ga prepoznali, ona nije. Za nju, on je ziv, i niko joj ga ne moze uskratiti. I sta je ostalo iza svega?
Njen i njegov desetogodisnji sin, Nebojsa, talenat za slikanje, cedo beskrajne ljubavi, jedini razlog zbog koga nije pokusala da skoci na hladni gradski plocnik. A imala je milion razloga za to. On je slikao, ona je pozirala, ona je cinila sliku u njegovim ocima, a vesti prsti su je samo otiskivali na platnu, on je nju tesio toplim plavim okicama, on je jedini umeo sa njom, i gledanjem i zmurenjem, i pricanjem i cutanjem, i svakim svojim pokretom. I kad bi zapala u najvecu krizu, i kad bi je spopala groznica, ta mala glava, taj vreli zadah, vracao bi je sa same ivice ponora.
Uzeo bi tada kicicu i slikao, slikao je akt bica s kojim se stopio, akt bezgranicne ljubavi. On je nju vukao da ne propadne do dna, ona je njemu bila sve sto se moze biti u ovim teskim trenucima. On je uvek bio nasmejan, on je uvek odnosio pobedu, poentirao je nad njom efektno i nemilosrdno. Nije joj dao da se vuce po zemlji, nije joj dozvolio da padne. Svojim nejakim rucicama dizao je i terao napred. Morala je da izdrzi, morala je, njemu za ljubav. Za ljubav onoga koga je nekada volela, i za plod te ljubavi.
Lutala je bezglavo po sopstvenom stanu, nista je nije moglo privuci stvarnosti, nista – sem njega. A on, tako majusan, suvonjav i koscat, skakutao je za njom, lebdeo kao povetarac, kao senka u sumornim danima. I svi ovi kaputi, i svi ovi salovi, i sahovska tabla na stolu, sve je to bila svetinja u stanu u kome zivot nema veliki znacaj.
A na drugom kraju sobe, slikarsko platno, kome se nesebicno predavala, i mali slikar, ispao iz njene zenice. Mogla je da sedi ceo sat, mirna, zamisljena, bez i najmanjeg pokreta, a onda bi naglo ustala, nervozna i uznemirena, a on bi nastavio da slika po secanju, gledajuci u energetski otisak na kaucu, gledajuci kao da je tu. Kad bi primetio da je nema, potrazio bi je po stanu, i ta beskrajna igra zmurke bila mu je vise zabavna nego dosadna.
Sela je na WC­solju, disala ravnomerno, i nezainteresovano se praznila. I tada je on bio tu, i uvek je on bio u blizini, cucao kraj njenih nogu, i ljupko i nasmejano gledao kako vrela tecnost kipi iz nje. I opet joj je stavio do znanja da nista nije nevazno, cak i ovako banalna stvar. I evo opet tracka svetla, evo svetle kosice, i tankih vecno nasmejanih usana, i dva mala bazena na suncem okupanom licu. I opet je ona bila ta koja je postidjena. Ne zbog otvora medju nogama, i ne zbog jarkozute tecnosti koja se pusila iz nje, vec zbog svojih mutnih i uplakanih ociju. Uputila mu je toliko zeljeni osmeh, i evo ga! Pretvara se u andjela, rastu mu krila, pocinje da leti. Gotovo neosetno, kao leptir, nasao se na bujnim uzdrhtalim grudima.
„Djavo mali, opet me je nadmudrio. Bas mi ne da da se sita isplacem!“. Imao je cudnu moc, moc da svaku suzu pretvori u biser, a svaku kap znoja u more srece. A onda je, rutinskim pokretima, uradio ono sto radi skoro svaki dan, a sto je voleo da radi sa nekim posebnim zadovoljstvom. Namazao je sapunicom za brijanje stidnicu i nezno, sa nekoliko lakih i brzih zahvata, obrijao je. Onako umetnicki, kako to samo slikari znaju. To je ona ista sapunica kojom se on nekada brijao, i onaj isti brijac, i ona ista vagina koju je on tako strasno ljubio. Toliko puta je to uradio, a da je nikada nije posekao. Ni cetkica ni brijac nece zadrhtati u ruci kojom ljubav komanduje, i nije vazno je li to ruka deteta ili ruka starca. Za tili cas sinulo je sunce medju nogama. Vaginalne usne, kao da su se smeskale, zvale su ga na poljubac. Nije odoleo. Ljubio ih je pozudno, sa nasladom, sa uzivanjem. Ljubio je nesto sto je sada vec, ionako, pripadalo samo njemu. Kome njemu? Ovoj viziji? Ovom slatkom bolu sto ga je sama stvorila, i sada ga neguje kao najlepsu biljku?
Vratila se do kauca na kome je smerno i strpljivo pozirala. Nista sto je teklo od njega nije joj smetalo. Nije joj smetalo ni kada je setao rukama po njenom stomaku, mazuci je vlaznim, lepljivim bojama, crtajuci neke cudne, samo njemu razumljive znake i linije, stvarajuci najfantasticije crteze. Za tili cas dojke su postajale dva ljupka, nasmejana lica, puna topline i ponosa; na stomaku bi se redjali puzevi, skoljke, cvetovi, baste nevidjene lepote; a nestasni i radoznali prsti isli bi dalje, sve nize i nize, sve dole do ambisa, do pocetka svih krajeva, do kraja svih pocetaka, do stidnice, pretvarajuci je u vrtlog, u kosmos iz koga se radjaju zvezde.
Stvarno, zasto se taj deo zene zove stidnica? Pa, ona je se uopste ne stidi, naprotiv! Tako mu je rado daje. On je dao pravo ime stidnici – Kosmos, bez pocetka i kraja. On se sa njom igra, on je voli, on je se ne stidi, ona je njegova, i samo njegova. Je li to u redu sto joj ne smeta, i sto se tako lepo oseca? A sta je osecala? Osecala je neizmernu slast i zadovoljstvo dok su joj veseli prstici titrali po spoljnim i unutrasnjim delovima te mucenice iz koje je i njega istisnula kao kap vode. A mozda ga i nije rodila, mozda on ne postoji, mozda je samo plod maste? Ne, to ne moze biti. Previse je lepo da bi ga se tako lako odrekla, da bi ga istisnula, makar i iz nestvarnosti. On jednostavno mora da postoji, mora, mora…!
I dok su nestasni prstici migoljili, kao zive ribice, po njenoj utrobi, i dok je vlaznim jezikom kvasio cvrste grudi pretvarajuci ih u zelatinsku masu, u vocni puding; i dok je sitnim zubima grickao socne bradavice pune meda; i dok se naivni slikar pretvarao u jos naivnijeg ljubavnika, prisecala se njega, svog bivseg, kako joj svojom muskom zilom prodire u najdublje dubine, do samog dna zenskosti. Secala se bola za koji bi dala svu srecu ovoga sveta, secala se kako je razara, ljuto i oporo. Deo te oporosti je tu, pred njom. U vidu ovog andjela.
A i on – ovaj andjeo – imao je nesto cega se secao. Imao je, jednom davno, skolsku drugaricu, Jelenu, s kojom je zajedno posao u prvi razred osnovne skole. Isli su zajedno, ruku pod ruku, ponekad se krisom poljubili, i sve tako dok joj granata nije oduzela vid, i sve tako dok ih volja mocnika nije bacila u ocaj. I jos neko vreme su se voleli po bolnicama i stacionarima, stidljivo i necujno, da ih niko ne prepozna. Gledali su se prstima, osecali dusama, reci su tako malo koristili. Onda su dosli neki nepoznati ljudi i on svoju malu ljubavnicu vise nikada nije video. Zaturio joj se svaki trag.
Veliki teret za tako malu dusu. Kao uteha ostale su mu ove dojke, medenjak-dojke, par najlepsih sisa na svetu, carolija koju nije umeo da objasni. Dve kapi meda nalik na dojke, plove Svemirom, u slobodnom padu. Znao je cesto, ponekad u transu svog umetnickog nagona, da na svaku dojku naslika njen lik. A dojke, kao zivotvorna masa, ozivljavale su lik, lik koji se smejao i namigivao, zavisno od pokreta kojem su bile izlozene. Dve dojke, dve umiljate glavice njegove, nikad neprezaljene Jelene, devojcice koja mu nije izlazila iz podsvesti. Jos jedna zabranjena ljubav, jos jedan izazov za nedozrelu misao.
U njegovim ustima dojka je delovala kao najsladji kolac. Ljubeci dojku, ljubio je svoju skolsku drugaricu, ljubio je njene oci i njene usne, koje je sam naslikao, koje je porodio u svojoj umetnickoj dusi. Sise, Jelena, sise, Jelena, sise, Jelena… nikada mu nije bilo dosadno da izgovori ove dve reci, koje su za njega imale jedno znacenje.
Ponekad je slikao samo njih, samo dojke, a ona ga u sali zapitkivala cije su. Znala je dobro – sve su bile njene. Sise su bile njene, a na njima lik one koja je bila samo njegova. Svako sa svojim drhtajem, sto se pretace u jedan treptaj – u zivot. Ostalo mu je i stidno meso zvano klitoris, malo parce koze koje on nije smeo da ima, koje je za njega trebalo da ostane tajna. Bar za neko vreme. Zivo meso medju zubima, utrnulim od slasti. Instinktivno je osecao da mu je dala najskriveniji deo sebe i bio je zbog toga, na svoj nacin, beskrajno zahvalan. Otvorila se pred njim kao skoljka, sve sto se moglo dati, sve mu je dala. Nije vise vazno ni ko smo, ni sta smo, vec kome se dajemo.
Usli su u kadu i igrali se u toploj vodi ceo sat, ceo dan, ceo vek, ceo zivot… i vise. Leteli su na krilima maste, voleli se bez trunke stida. Bludeo je pogledom preko bujnih mocnih grudi. On je umetnik, njegov pogled ima posebnu tezinu. Pod njegovim prstima telo postaje mnogo vise od obicne gomile mesa. Opustila se na ledjima, zabacene glave unazad preko kade, i uzivala u neoskrnavljenoj decjoj igri. Dva deteta u nedozvoljenoj igri ljubavi, svako sa svojim razlozima i potrebama. Ako je sve pocelo tako krvavo, neka se bar zavrsi u ljubavi. Makar i u onoj nedozvoljenoj. Sve je sada u njegovim rukama, nista vise ne zavisi od nje. Tako je odlucila, i tako ce biti. Neka ga, neka uziva, neka bar on bude srecan.
Nekada, ne tako davno, ovako nesto bilo bi joj nezamislivo. Eh! Sta je sve nekada bilo nezamislivo. Sta je sve mislila da se nikada nece dogoditi, i eto, desilo se. Ovo je najlepse sto je mogla da zamisli. Izasli su iz kade i, onako mokri, bacili se na bracni krevet. Erotski nagon je cinio svoje i vise se nisu mogli zaustaviti. Nisu mogli, a nisu ni zeleli. Elektricitet tela ih je neumitno privlacio. Ovako je nekada ona sa njim bila u zanosu. On nekada, i on sada… koliko vekova je proslo? Sve drugacije, a sve isto. Boze! Kako isto hvata bradavicu, kako isto gleda, kako isto prodire prstima, sece pogledom, kako isto ljubi, lize, grize, kako isto… on nekada – to je ovaj sada, ili obrnuto. Razlika je sve manja.
Grizli su se, stipali, mazili, milovali… dozivljaj za pamcenje, trenutak za vecnost. Dva cudna bica, umorna, iscrpljena, a tako srecna. Zar je stvarno sve ovo zabranjeno? Nesto nije u redu sa svetom u kome smo se zatekli. Evo ga opet, onaj nekada, i ovaj sada, tu su obojica, dva bica u jednom. Oci u oci, usne uz usne, razmenjuju topli zadah, hrane se energijom onog drugog, stapaju se, postaju celina, postaju jedno.
A voleo je, mnogo je voleo, da zagnjuri glavu u stidnicu, da ga ona stegne butinama, i da udise miris mora, slani miris tela, da se gusi u isparenjima, da stenje, sve je to voleo, kao on nekada. Cini joj se da se poradja. Rodila je dva bica u jednom dahu. Rodila je sebe i njega, po drugi put. Srecna je. Neizmerno srecna. I to u onome sto je za druge bilo najstroze zabranjeno. Izopacenost? Ili samo obican crtez, koji ce neko mozda pogresno protumaciti. Za nju je to bio iskonski dozivljaj koji se ne moze opisati recima, koji se samo moze doziveti. Lepota radjanja, lepota zivljenja… lepotu umiranja ostavlja drugima.
Dan se smiruje, i nagon popusta, i sve se vraca u prvobitno stanje. Dve sveze, vlazne, neicrpljene dojke, kao dve ladje, plove u mestu. I na njima mornar, kao brodolomac, plovi u moru srece, i smislja nova umetnicka dela. Dva iskonska letaca prolaze kroz vremenski tesnac, prelaze okeane i mora, i lete dalje. Let u mestu, let bez krila, let do daljina koje samo odabrani mogu da dosegnu. Let je zavrsen. Evo ih opet tu, u surovoj stvarnosti.
Dobro dosli, dobri ljudi!

N.B. Ovo je prica samo za zene. Neka je citaju samo kad su potpuno same i opustene. Mozete, drage moje dame, gospodje i gospodjice, bez obzira na godine, da mislite sta hocete, ali jedno je sigurno: ruka vam se, u toku citanja, mora naci u gacicama. Ako se to dogodi, laskajte sebi da ste „normalne“ i „ciste“, i da je sa vama sve u redu. U protivnom, duboko se zamislite nad sobom. Pogotovo ako imate dete, tu negde u blizini. Svoje ili tudje, svejedno. U svakom slucaju – problem je u vama, ne u meni. Zbogom!

Autor: Sky Seeker

Cetvorka
11-a