Dan jeste bio lep. Mnogo lepši nego što bi sugerisali zidovi, okrečeni u umirujuće, pomalo dosadne boje među kojima je provela najveći njegov deo. Bilo je vreme da izađe.

Srce joj je udaralo jače kada je ušla u toalet zgrade. Kršila je pravila, naravno. Izlazila je pre vremena, naravno. Ali dan je bio suviše lep da se provede po pravilima. Naravno. Naravno.

Srce joj je udaralo jače kada je posegla za telefonom da proveri šta je tačno napisao u poruci. Znala je, naravno da je znala, već kada ju je prvi put pročitala osetila je kako joj u lice navire krv, kako čitava postaje vrela, kako joj ponestaje daha, kako joj se muti pred očima. Nije ni morala da je proverava ponovo. Pročitala ju je toliko puta u poslednjih nekoliko sati da je znala sve napamet. Čitala ju je svakih nekoliko minuta, sedeći među kolegama kao i svakog dana i praveći se, kao i svakog dana, da je sve kao i svakog dana.

Ali nije bilo, ne danas. Danas nije sedela kao i svakog dana. Danas je prekrštala noge, nervozno. Danas je stezala butine, jako. Danas je vlažila, jako, jako. A niko to nije znao, niko od koleginica, od kolega nije znao da je danas mokra, da je sva vruća, da joj ponestaje daha.

Samo je on mogao da zna kako će na nju delovati njegova poruka, a njemu nije morala ništa da objašnjava. Znao je. Znao je da će biti mokra, da će biti poluluda od njegove poruke, od onoga što je tražio od nje. Ne, ne tražio. Od onoga što joj je jednostavno predložio da uradi.

To je umeo, umeo je vrlo dobro. Da naređenja zvuče kao predlozi. Da njegova volja zazvuči kao njena volja. Da nikada, ničim ne preti, ne, da nikada ničim ne ucenjuje, nikada, ničim. A da ona opet drhti tokom svakog njihovog razgovora, svaki put se plašeći da neće umeti… da neće biti… da će on biti nezadovoljan. Nečim… Njom… pre svega njom.

I znao je da će ona drhtati, morao je da zna, kada joj je poslao takvu poruku ranije tog dana.

Prvo je podigla paket sa portirnice, bio je na njeno ime i u poruci je stajalo da će je čekati tamo. Čvrsta kartonska kutija, umotana u nezanimljiv smeđ papir. Protresla je ali nikakav zvuk iznutra nije odavao prirodu sadržaja.

Onda je otišla u toalet, sledeći njegova uputstva. Oko nje su koleginice i kolege pratile uobičajenu dnevnu rutinu, ali ona se kretala kroz njih danas vođena tuđom voljom. Ušla je u toalet, zatvorila se u jednu od kabina.

Uputstvo je bilo da otvori paket i pronađe pisane instrukcije unutra.

Kolena su je gotovo izdala kada je napipala metal unutra.

„Lisice stavi za sada u tašnu“, pisalo je na papiru.

„Skini gaćice. I njih stavi u tašnu.“

Vrtelo joj se u glavi i piškilo joj se, od straha. Od želje. Od jake, sramne želje. Vrtelo joj se u glavi dok je skidala gaćice, na prstima osećajući kako su mokre, kako su jako, jako mokre.

Stavila ih je u tašnu.

Piškila je.

Obrisala se papirom, pažljivo, da ne zastenje od zadovoljstva. Neko bi mogao da čuje.

Neko bi mogao da čuje i mokri zvuk koji je napravila kada je zavukla prst u sebe, kada ga je nekoliko puta gurnula unutra i izvukla napolje. Ali morala je. Samo malo. Samo malo. U uputstvu nije pisalo da ne sme da se dira. Ali znala je da ne sme. Znala je da bi on to napisao, da je želeo da njegova kurvica samu sebe pojebe prstima u toaletu.

Trgla se. Njegova kurvica, pomislila je. Zar sam ja to? Zar o sebi tako mislim?

Trgla se.

Ne smem. Ne smem da se diram, rekla je sebi. Ne smem. Nije mi dopustio.

Izvukla je prste i za trenutak ih gledala gotovo opčinjeno, kako se presijavaju od vlažnosti. Ovo mi je on uradio, pomislila je. A nikada ga još nisam videla.

Zgrabila je sledeći predmet iz paketa a lice joj je postalo još vrelije.

Uputstvo je govorilo da sme da ga nakvasi samo pljuvačkom i ona je tako i uradila. Dobro ga je navlažila usnama i jezikom i onda zavukla veliki, srebrni umetak sebi u guzu, stiskajući zube da ne ispusti nikakav zvuk, da se ničim ne oda u toaletu u koji je svakog časa neko mogao da uđe.

Umetak se širio prema kraju i širio i nju. Otvarala se, bolno, ali istovremeno i lepo. Pomisao da joj se guza širi za njega ju je oblivala rumenilom i bolu dodavala preliv uživanja. Sramotnog uživanja, naravno, ali i to je bilo za njega. Naravno.

Sve je bilo za njega ovih poslednjih dana. Sve njene misli, sve njene reči, sve njene slike i svi uzdasi kada se dirala noću, u krevetu ili pod tušem ili kada bi stezala butine okružena kolegama i koleginicama. Stid i zadovoljstvo. Vrelina koju je u njoj proizvodio. I danas, danas je sve samo izmestio iz sfere fantazije i zamišljene igre u stvarnost. Igra je postala stvarna, pomislila je. A ja pristajem. Bez pitanja. Pristajem da me vodi. Da me otvara.

Otvorio ju je. Raširio ju je. I naterao da uživa u tome, u tome kako ju je slatko boleo osećaj velikog metalnog predmeta u guzi. Otvorio ju je i naterao da se stidi i da vlaži od toga kako ju je lako kontrolisao. Bez primene sile. Bez nestrpljivosti, bez podizanja tona u pisanju. Samo time što je znao da mu nikada, nikada reći ne. Jer ona nije umela da mu kaže ne, nikada. Možda zato što je znao, jako dobro znao šta je sve spremna da uradi. A možda zato što ona nije znala postoji li nešto što ne bi uradila kada joj se obrati.

Izašla je iz toaleta i sišla niz stepenice i osećala kako crveni sa svakim korakom. Osećaj je bio tako intenzivan, tako snažan.

Ne samo bol. Bolelo je, ali ne toliko koliko se plašila, pa je i koračala sve sigurnije, sve brže, osećajući kako je metalni umetak jako, duboko jebe sa svakim korakom. Ali nije osećala samo bol.

Osećala je i kako joj stomak postaje vreo, kako pulsira. Osećala je i kako joj se pičkica grči, od onog što joj je punilo guzu, od svežeg vazduha koji ju je onako mokru hladio sada dok je izlazila iz zgrade i prelazila ulicu, bez gaćica, jebana pred svima, a skrivena, samo njegova tog trenutka.

Nije morala da žuri, dao joj je dovoljno vremena da prošeta, da dobro oseti kako joj se guza širi i postaje meka i željna, kako joj usmine otiču a klitoris postaje sve osetljiviji, da oseti da lagano curi niz butine, pre nego što je, sledeći uputstva, došla u park.

Prepoznala je klupu po opisu koji joj je dao. Bila je udaljena od drugih, bila je nešto skrivenija, zaista.

Ali naravno, to je bio park. I u njemu je još bilo ljudi, iako se dugo, dugo nervozno šetala pre nego što je došla do njega.

Nije više bilo mnogo ljudi, zaista, jer dan se polako završavao, a klupa jeste bila nešto skrivenija. Zaista.

Zatvorila je oči, pokušala sebe da zamisli na njoj. Pokušala sebe da vidi na klupi, iz pozicije prolaznika.

Drhtala je tako, svesna udaranja svog srca, svesna da svejedno neće još dugo moći da se održi na nogama. Morala je da odluči. Morala je da se okrene i ode, jer to što je očekivao od nje… to je bilo ludilo. Niko. Niko to ne bi uradio. Ni jedna njena drugarica. Niko.

Imala je još vremena da se okrene i ode kući, da na drhtavim nogama stigne u sigurnost svog stana, da izbaci veliki metalni predmet iz sebe i pošalje mu poruku da je odustala.

Otvorila je oči a vetar je poterao nekoliko listova da zaplešu ispred nje. Klupa je bila slobodna, pomislila je, tresući se od straha i zahvalnosti, jer je znala da je u uputstvu napisao da nije bitno da li će klupa biti slobodna. Da svejedno treba to da uradi.

Prišla joj je. I spustila se na nju, a metalni umetak u guzi ušao je još dublje, naterao je da tiho zastenje.

Nikog nije bilo u blizini da je čuje. I nikog nije bilo u blizini da je vidi, pomislila je, gledajući prolaznike sa druge strane parka. Niko me neće videti, niko neće videti šta radim.

Isključila je telefon, tako joj je naložio. Izvadila je mali MP3 plejer koji je bio u paketu, stavila slušalice u uši. Samo jedan album na njemu, pomislila je. Samo jedan.

Pustila je muziku, samo klavir i klarinet, samo tihi pasaži instrumenata koji su se šunjali oko nje kao inteligentne noćne životinje.

Stavila ga je u džep i posegla u tašnu. Još samo poslednja stvar na spisku.

Ruke su joj se gotovo nekontrolisano tresle dok je vadila lisice iz tašne. Osvrtala se oko sebe, dok su se klarinet i klavir spuštali na travu pored nje. Nikog nije bilo u blizini. Klupa je bila skrivena, jeste.

Zatvorila je tašnu. Povukla suknju malo na dole. To je to, pomislila je. Posle ovoga nema povratka.

Nije ništa više pomislila, nije se usuđivala.

Samo je lisice provukla iza naslona klupe, a onda bez oklevanja svoje ruke stavila na leđa pa ih zakopčala oko jednog i drugog zgloba.

Ljudi su prolazili, naravno da su prolazili. Uglavnom daleko od nje. Ali neki su prolazili baš ovom stazom, baš pored nje, baš ispred nje. I neki su i pogledali prema njoj, videli je kako sedi, sa rukama na leđima, sa slušalicama u ušima. I možda su se pitali zašto ona sedi sama. I možda su se pitali zašto su joj ruke na leđima. I možda su videli položaj ruku i možda su videli bljesak metala. Ona tu nije mogla ništa. Ključ za lisice nije bio u paketu. Bila je vezana za klupu, slušala je muziku koju joj je on odredio. Bila je vezana za klupu. Koju je on odredio. Ljudi su prolazili a dan se završavao. Bila je vezana.

I penzioner koji je prolazio sa rukama na leđima i ljubopitljivo je posmatrao. I majka sa sinom koja ju je gledala sa nevericom, možda i prezirom. I dva klinca, možda na trećoj godini srednje škole koji su se cerili i zastali ispred nje i pitali je nešto ali ona od klavira i klarineta nije ništa mogla da ih čuje i samo je skrenula pogled, samo je potisnula suze natrag kada su nastavili da se cere i kada su je slikali telefonima.

I onda više nije bilo nikoga. Dan se završavao a muzika je trajala. Bila je sama na klupi. Vezana, za njega. Samo za njega.

Prvo je sve postalo crno a onda je osetila miris parfema.

A onda je izvadio slušalicu iz njenog uha, zubima sigurno jer rukama joj je prekrio oči i rekao:

„Ne boj se. Ja sam.“

A to je bio njegov glas. Njegov miris. Njegove ruke na njenim očima.

I to su bile njegove ruke koje su joj vezivale crnu maramu oko glave, pažljivo podižući njenu dugu kosu i vodeći računa da ona bude potpuno slepa.

Sada više nije bilo muzike, umesto toga slušala je njegove korake po lišću, njegov glas koji je odisao zadovoljstvom, dok joj je opisivao kako izgleda. Slušala je kako njegov telefon pravi zvuke dok ju je slikao.

„Ne brini, dobićeš ove slike, videćeš i sama kako izgledaš kao prava mala robinja“, rekao je raspoloženo.

Okretala se prema njegovom glasu, prema zvuku njegovih koraka i njegovog telefona. Osećala je da su joj butine mokre a guza potpuno razvaljena. Osećala je da su joj bradavice ukrućene i bolne, da su joj usta suva od straha.

A onda ju je bez reči ponovo dotakao.

Prsti na licu, pa onda u njenim ustima, lagano ali neumoljivo. Pustila ih je između usana, dodirnula suvim, sramežljivim jezikom. Bili su topli i dugački.

Poljubio ju je, možda je osetio da su joj usta suva? Možda je video da su joj usne ispucale od straha, od nervoze, od toga što ih je obliznula hiljadu puta u poslednjih sat vremena a dan se završavao i vetar je bio jači.

Poljubio ju je, duboko, mokro i mirisao je na parfem i stegao ju je, zavukavši joj ruku u kosu i pribivši je uz sebe dok ju je ljubio. I pričao joj je svašta dok ju je ljubio po licu i po vratu a ona nije ništa odgovarala jer je pokušavala da dođe do vazduha, da smiri lupanje srca, da sve senzacije koje su dolazile sa svih strana nekako prepozna, poveže sa njim.

Njegov miris. Njegov ukus. Njegove prste na sebi. Na vratu. U kosi. Na grudima. Na butinama. Lisice koje su joj žuljale zglobove, osećaj da je sputana. Osećaj da je slobodna.

Pitao ju je da li želi. I želela je. Ništa nije mogla da vidi. Nije mogla da zna da li ih neko vidi i nije želela da razmišlja o tome. Želela je.

Nije mogla da vidi kako je ustao sa klupe i kako je stao ispred nje, ali ga je čula, čula ga je kako otkopčava pantalone.

I osetila kako je hvata za kosu i privlači sebi, snažno, tako da su joj se ruke iza leđa ispružile a lisice dublje urezale u zglobove. Nije joj smetalo. Ni kada joj je glavićem rastvorio usne, ni kada joj ga je zavukao duboko, sve do grla.

* * *

Mogao je, naravno, da je iskoristi tako u parku. Mogao je, naravno, jer mu je ona sve dozvolila. Mogao je da je izjebe u usta, da svrši u nju ili po njoj, da se zatim okrene i ode, da je ostavi vezanu za klupu ili da joj ključ stavi u ruku da bi se sama oslobodila.

Znala je da je sve to mogao. Ali nije.

Nije svršio, ne.

I nije je ostavio.

Stao je u jednom trenutku, izašao iz njenih usta, a ona je pomislila da je neko možda naišao.

Ne, niko nije naišao.

Smakao joj je maramu sa lica. Već se spuštalo veče, ali ona je sada iz mraka izronila na svetlo. I videla ga. Prvi put u životu.

Otključao je lisice i kada je ustala, jedva se uspravljajući na drhtave noge, ponovo joj je spojio ruke na leđima. Ponovo je čula metal kako škljoca, ponovo je bila sputana, ali sada je on stajao iza nje i šaputao joj u uho.

„Ne smeta ti?“, pitao je.

A ona je odmahnula glavom.

Hodali su prema ulici, polako. On je nosio njenu tašnu. A njoj su ruke bile vezane na leđima. I tako su i izašli na ulicu. Veče se spuštalo a oni su hodali. Ona, mokra, bolne guze, otekle pičke, otvrdlog, vrelog stomaka, opsceno ukrućenih bradavica. On, neužurban, ponosan, videlo se to, ponosan na nju.

* * *

U stanu je samo pokazao prema krevetu a ona je poslušno došla do njega, spustila se kolenima, a zatim i licem na dole. I dalje je bila sputana lisicama. Isturila je kukove na gore, što je više mogla, da mu bude potpuno dostupna.

Kleknuo je iza nje i zadigao joj suknju. Ona je sada glasno zastenjala osetivši njegove ruke na guzi. Više nije imala čega da se stidi, koga da se plaši.

„Koliko si mokra“, rekao je zadovoljno, prelazeći prstima preko njenog pubisa i usmina, lagano joj dodirujući klitoris.

„I koliko si otvorena“, dodao je, polako izvlačeći umetak iz njenog anusa. „Koliko si se otvorila, lepoto… ti ga sad baš želiš unutra zar ne?“

A ona je prostenjala da ga želi… da ga jako želi.

Spustio je usne na njenu kožu, ljubio je po guzi, po butinama, istovremeno joj prstima i šakama mazeći trbuh i unutrašnju stranu butina. Osetila je njegov jezik između usmina, kako kupi njene sokove, kako se spušta prema klitorisu. Stenjala je kada je počeo da se igra njime, da ga usisava. Pa onda kada ga je pustio i vratio se gore, kada joj je taj dugački, mokri jezik nežno zavukao u guzu.

„tu… tuuu….“ prošaputala je dok je on ruke pružao još dalje ispod nje, da joj dotakne grudi sa kao kamen tvrdim bradavicama.

„Tu hoćeš, lepoto?“, pitao je tiho.

„Gde god“, zastenjala je, „gde god ti hoćeš…“. A znala je gde će želeti.

Osetila ga je kako se namešta, kako je hvata za kukove, privlači sebi. Čula je kako pljuje na nju, kako joj se pljuvačka sliva niz brazdu, kako ulazi u njen anus. Bože… koliko sam otvorena, pomislila je. I koliko ga želim.

„Znaš da hoću tu“, rekao je smejući se tiho. „Znaš da hoću tvoju malu guzu“, rekao je, lagano glavićem milujući rašireni otvor.

„Znam“, stenjala je postiđeno, pomerajući kukove nesvesno prema njemu. „Znam… i ja hoću…“

„Druga rupica je njegova, lepoto“, rekao je, sad malo, samo malo grubljim glasom. „A ova je samo moja, zar ne?“

„Samo tvoja“, prošaputala je i osetila kako joj tvrdi kurac ulazi u guzu.

Autor: Fenris

Najviše sam se plašila bičevanja
Uzimanje Mine