Ljeto još nije ni bilo počelo, kada sam neđ pocetkom 60-ih, na kredit kupljenim biciklom iz Bara došao u Sutomore kako bih neđelju, jedini slobodan dan, proveo uz hladan izvor na još uvijek proljećno pustoj plaži… Dan je stvarno bio lijep, sunčan, a more mirno i toplo, tako da sam uz žubor talasa odmah zaspao na, donekle podnošljivom proljetnom suncu koje tek što bješe provirilo iza obližnjeg rta….

Ne potraja dugo kad me iz prostranog radničkog odmarališta, smještenog na njegovoj padini, probudi nekakva borbeno glasna muzika i vika, nalik na svatovsku, koju uskoro smijeni svečana tišina, kao i obično pred neku govoranciju od posebne važnosti. I stvarno, iz nekakvih nevidljivih zvučnika borbeno jeknu promukli glas čiji odjeci odlomataše uz strmoglavu kamenitu padinu planine… Nakon snažnog pljeska, muzika nastavi svoj borbeni marš ali ovoga puta uz žagor nekog brojnog skupa… Pa da, bila je to jedna od onih proslava dvadesetogodišnjice osnivanja neke od proleterskih ili kakve crnogorske udarne brigade, u stvari svečani sastanak preživjelih…

No svejedno, nastavio bih sa prijatnim drijemežom, da se ne javi glad koji me nagna u prilično hladnu vodu, te nevoljno zaplivah prema pučini, ne bi li iz daljine mogao vidjeti što se dogadja na prostranoj terasi odmarališta koje je dominiralo uzvišenjem obraslim u zelenilo. Tek tada vidjeh mnoštvo zastava kojima cio prostor bješe okićen, dok se njime vrzmao nekakav svečano odjeven i važan narod.

Slana voda donekle smiri glad, te se vratih na suncem zagrejani pijesak u namjeri da nastavim spavanje, ali me u tome spriječi pucnjava koja odjeknu sa terase na kojoj se, istovremeno, odvijala bogata gozba sudeći po masnim i mirisnim oblacima koji se bezočno stadoše šunjati kroz izgladnjelu svijest. Ova neočekivana napast, skoro da me nagna da pobjegnem sa plaže i odem negdje drugo ali me od toga odvrati neka neodredjena pomisao da bih se, na neki neshvatljiv način, možda i sam mogao “omrsiti” na toj gozbi koja je prijetila da potraje. I ona stvarno potraja, sve uz pucnjavu i pijane urlike , sve više nalik na bitku sa prilično neizvjesnim ishodom…

Sunce je već bilo na zalasku, kada se konačno uputih na terasu odmarališta, koju osoblje bješe počelo raspremati, te stadoh nesigurno osvrtati za nekim uglom u kome bih ostao neprimijećen dok ne izvidim situaciju u potpunosti. Pošto na terasi takav ugao ne nađoh, polako se ušunjah u prostranu trpezariju i sjedoh za jedan omanji sto u blizini dvokrilnih kuhinjskih vrata kroz koja je prsonal užurbano prolazio…

Ni sam ne znajući što će mi ovo blesavo šunjanje, pomno sam pratio kretanje posluge na kojoj se jasno moglo uočiti da im je proslave bilo preko vrh glave, pritom ne ispuštajući iz vida da i oni mene upitno zagledaju, vjerovatno se čudeći usamljenom i neobično povučenom gostu…

Bilo mi je neugodno i već sam mislio ustati i hitro nestati u sutonu koji se brzo spuštao, kad jedno oblo žensko čeljade, obučeno u usku tamnoplavu suknju i bijelu bluzu, iznenada zastade i pažljivo me osmotri, da bi ubrzo nestala u kuhinji… Prije nego ponovu uhvatih “zalet” da ustanem, vrata se otvoriše a ono žensko čeljade nanovo pojavi i uputi prema meni gledajući me netrmice nekim neobičnim pogledom i prije nego se osvijestih prozbori tihim ali čujnim glasom:

– Oh, kuku mene jadnoj, pa ti, čeljadence moje siroto, izgledaš ka da, barem dva
dana, ništa jelo nijesi…

Iznenađen i još uvijek u dubokoj nedoumici, ne usudih prozboriti bilo što a kamo li odgovoriti na njene riječi pune nježne i neočekivane zabrinutosti… Utoliko se ona primače, svoj nježno zabrinuti pogled ne skidajući sa mene i ponovo prošapta ali ovoga puta sa nekim neobičnim prizvukom:

– A ne sam da toliko doba ništa izjelo nijesi, no ni – jebalo – kako mi se čini…

Kolikogod da veče bješe toplo, naprosto se – sledih na ove njene riječi, što nju mnogo ne zbuni jer se, ne skidajući pogled sa mog unezvjerenog lica, polako primače i nježno pogladi po kratko ošišanoj kosi… I dalje sam nijemo, takoreći užasnuto, pratio veoma prirodno ponašanje i mimiku, ne usuđujući se da učinim bilo kakav pokret i prije no što se malo “razledim”, kad se ona najednom uozbilji, značajno mahnu rukom u pravcu kuhinje i glasno progovori:

– E sad ćemo prvo nešto za večeru… Idem da spremim a ti se malo opusti i smiri,
pošto znam kako ti je…

Prije no sam uspio prozboriti riječ, okrenu se i hitno uputi kuhinjskim vratima, svojim pokretima jasno ukazujući da je duboko svjesna mojih unezvjerenih ali i pohotnih pogleda… U tih nekoliko trenutaka, svojim pogledom obuhvatih njene veoma privlačno “upakovane” obline koje u svojim pokretima posjedovahu onu istu nesputanu slobodu izraza kao što je bila i ona u njenom užarenom pogledu…

Dok sam očekivao neumitni slijed događanja, bespomoćno sam se osvrtao uz osjećaj da sam zalutao u nekakve zabranjene prostore stvarnosti, dok mi je srce žestoko tuklo gušeći me svojim pomamljenim ritmom. Konačno se ono oblo čeljade iznova pojavi u svojim rukama noseći prostran tanjir na kome se dimila gomila pečenja preostalog od svečane gozbe, pa ga hitro i naviknuto položi na sto ispred mene da bi zatim, bez riječi donijela pribor za jelo, bokal vina i dvije čaše … Suprotno mom očekivanju, ali zato na veoma umirujući način i uz primjedbu s mirom pojedem ono što mi je donijela, okrenu se i odleprša za nekim svojim poslom…

Nakon ove, koliko iznenadne toliko i obilne večere, sito opušten i zagrijan tamnim crmničkim vinom, spokojno sam posmatrao živost koja je jenjavala u ogromnoj prostoriji, sve dok ono oblo, gipko i toplo čeljade, po imenu Anka kako kasnije saznadoh, sa dubokim uzdahom olakšanja i konačno sjede za sto, otsutno sipajući vino u vinsku čašu – “sa stopom”…

Pošto se bijah dobro zasitio a ono vino mi razvezalo jezik, stadoh se raspitivati i saznadoh da je iz jednog crmničkog sela u kojoj živi njena brojna porodica u kojoj je odrasla na način koji joj je omogućio da svoj život živi poput bajke, sa svim njenim dobrom i – zlom. Kad mi pomenu da ima namjeru zadnjim vozom otići svojoj rodbini u posjetu, iskreno se zahvaljujući ustadoh da krenem za Bar, ali me ona odlučnim pokretom nagna da ponovo sjednem i kad otpi gutlaj vina, tihim i nekako tajanstvenim glasom, prošapta:

– Stani malo, lijepi moj, nije sve ni u večeri…. Vidim ti ja i onu glad o kojoj niko ne
priča a nema toga koji na nju ne misli… No, ´ajde ti sad samnom da i to sredimo…

Nijesam baš bio načisto u pogledu ove njene tajanstvene namjere, no svejedno, poslušno ustadoh i pođoh za njom uz nekakve skale, sve dok se ne zaustavismo pred vratima koja ona otvori, nakon čega sa čuđenjem primijetih da su tapacirana a prostorija ukusno namještena izrezbarenim namještajem… Na prostranom pisaćem stolu, Anka upali lampu sa velikim abažurom a onda se hitro okrenu i zaključa vrata iza kojih namah ostade sva ona lupa, dovikivanje i žamor koji nas je do tada pratio.

Prije nego se i osvijestih gdje sam i što mi se događa, Anka me obuhvati oblim rukama, svojim jedrim tijelom ostavljajući topao i umilan otisak na mom tijelu, odrvenjelom i uzdrhtalom od neizvjesnosti… Vjerovatno je to osjećala jer se odmače ali samo da bi otkopčala moju košulju i jezikom liznula još uvijek svjež ukus mora i onjušila njegov opor mirisom … Uzdrhtah od uzbuđenja i skoro nesvjesno pogladih njene oble grudi koje su nabreklo ispunjavale bijelu bluzicu od tankog štofa, nespretno pokušavajući da otkopčam onih par, do pucanja zategnutih dugmadi, što mi nekako i pođe za uzdrhtalom rukom te se zagrcnuto zagledah u svu onu ljepotu koja mi tako raskošno ispuni pogled…

Anka živnu i bez najave zadiže svoju kratku i usku suknju, hitrim pokretom i uvijajući se, skide gaćice, koje zadrža u stisnutoj šaci a onda na onaj pisaći sto rasprostrije čistu maramicu na koju okretno sjede, podiže noge i stopala osloni na ivisu izrezbarenog stola, pri tome otkrivajući svoje raskošne butine i mirisne prepone među kojima se, ispod kovrdžavoobraslog Venerinog brijega rascvjeta uzdrhtala i blistavim sokom oblivena ruža sa svojim nabreklim laticama malih i velikih usmina izmedju kojih je, u znatiželjnom očekivanju izvirivala njima zaogrnuta dražica. Dah mi se kidao dok sam zagrcnuto gledao svu tu ljepotu, jedva shvatajući sve ono što mi je Anka u užareno lice dahtala vrelim šapatom dok sam ja, jedva, razabirao njene riječi…

– Ah, viđi samo kako se rastapam od čežnje i želje…! Gledaj ovu moju čežnju i pohotu, čeljadence moje milo, pa sad viđi i sjeti se koliko se tvoje u tebi skupilo… No ona nije tvoja no moja i meni predodređena… Eto te, skoro da pukneš; a da znaš; to je sad moje…, i divno je što si mi to donio da ga prelijemo tamo đe mu je određeno… Oh, jedva to mogu dočekati, ma neću na brzinu i slijepa od nestrpljenja, no polako, pošto si pregladnio znam da ti ne treba više no da me samo takneš vrškom tvojim svilenim pa da iz tebe linu mlazevi – nezadrživi…, a meni je to malo… No ´ajde, polako, samo da prođeš oni uski vjenčić a onda stani i pričekaj dok je ne dođem do sebe pa ću te onda uvesti tamo đe treba, da svu tu čeznju koja se u tebi nakupila, izliješ slobodno i bez zadrške…

Oboje se, zagrcnuti od uzbuđenja, zagledasmo u naš susret tamo među njenim nogama, pri tom smireni nekim beskrajnim obostranim povjerenjem, kao da nam to nije prvi put već jedan mnogostruko uvježbani postupak stapanja u jedno jedino biće… Skoro na rubu svijesti, ne samo da smo gledali već svim čulima pratili događanje tog susreta, koji nastavismo time što ona prstima dohvati damarima izrezbareni kur@c, nabrekao do pucanja i njegov svileno gladak glavić lagano i sa ushićenjem uvede u onaj uski i sokom obliveni otvor, koji ga prihvati uz otpor koji nam je donese dodatno uzbuđenje, a onda se, kad njegov oštro srezani obod konačno i nezadrživo u njega skliznu, zatvori poput gipke i vrele kragnice koja nastavi da ga miluje jedva primjetnim pulsom…

Vrela i zajapurena Anka naglo zabaci svoju lijepu glavicu sa licem u obliku srca na kome su sklopljeni kapci ukazivali da njen, unutrašnji pogled, uveliko luta ivicama sopstvene svijesti, u grčevitom očekivanju da pokrene onaj neizmjerni talas strasti koji će je otplaviti do smiraja duha i tijela koji su joj, tek sada u potpunosti pripadali, zato što ih je samnom dijelila u nesputanom predavanju…

Napeto i bez pokreta sam pratio unutrašnju oluju, pokrenutu našim dodirom koji smo ushićeno i zagrcnuto održavali poput plamena što nam osvjetljava put kojim tumaramo u potrazi za sobom i jedno za drugim, bez daha prateći grčeve strasti kojima se ona uspinjala do vrhunca svog ispunjenja…

Nakon što se nekoliko puta izvi, potom ukoči, zagrcnuto, bez daha i pokreta, kao kao da ju je, odjednom, uzdigao i sobom nosi neki ogroman unutrašnji val… Dugo je trajalo dok se i konačno opusti i otvori oči ispunjene zamagljenim pogledom koji je zračio zahvalnošću i nježnošću… Lagano dolazeći k sebi, ponovo svoje znojno i zajapureno lice nagnu nad “susretom” koji je se i dalje nepomično događao tamo dolje, među nogama, time nas i dalje čineći jednim zajedničkim bićem…

– ´Ajde, milo moje, sad je na tebe red a ja odoh da te iznutra gledam i prihvatim… Ništa mi drugo više ne treba no da to što je moje prihvatim do zadnje kaplje… ´Ajde slatki moj, ´ajde…!

Rukama obuhvati moje kukove a onda nježno ali odlučno povuče k sebi I ja ushićeno osjetih kako klizim u vrele I sočne dubine, tamo gdje me je ona prihvatala u neopisivo nježan i sveobuhvatan unutrašnji zagrljaj iza koga ništa više nijesam naslućivao, osim rubova svijesti koji su se jedva nazirali kroz talase i pjenu uzburkane strasti, kojoj odlaganja više nije bilo… U neizrecivom osjećaju neizmjernog povjerenja, svom tijelu prepustih da ovaj visoki čin samostalno dovede do svog vrhunca, pritom u dubini Ankine utrobe vrhom glavića osjećajući puls zagrcnutog i nestrpljivog očekivanja, koji dodatno uzburka moj osjećaj predavanja sopstvenom tijelu koje potpuno samostalno istisnu tri uzastopna mlaza, prateći ih trzajima koji nas oboje potresoše skoro do gubitka svijesti…

Povratak sebi potraja, dok je svu onu ogromnu čežnju koja dotad ispunjavaše I svijest I tijelo, ne smijeni duboka ali zato veoma slatka tuga koja neumitno prati ispunjenje onog što se podrazumijeva pod arhetipskim pojmom – čovjek – a postoji i traje samo u ovakvim momentima u kojima često sine i ponekad opstane – iskra života. Bez riječi sačekasmo dok se naša zajednička unutrašnja oluja nije smirila da bi se, skrivajući poglede okrenuli sebi i nužnosti oblačenja, kako bi svoju svijest oslobodili nelagode koja slijedi nakon svake, pa i naše – homerovske – jebačine….

Odjednom se meni, neodoljivo nametnu prigodan osjećaj da bi u ovoj prilici trebao nešto reći, te se okrenuh, zajapurenu Anku uzeh u zagrljaj i pošto nježno izljubih njene oznojene kapke I čvrsto poljubih u vrela usta, na uho prošaptah tiho ali razgovjetno:

– Dušo moja slatka, kad nešto promislim da u davnja doba opštenarodne zaostalosti, nešto ovakvo nije bilo moguće bez blagoslova rodbine i popova, možemo bit sretni e ni je to ova samouprava omogućila na ovako divan način…

Anka se blago osmjehnu I prošapta…

– Nije samouprava no dar mojih rodjenih – kojima pripada sve ono što se podrazumijeva, ne
samo pod pojmom – ljubav, već prije svega – poštenje!

Zbunjeno zaćutah na ove njene riječi uz pomisao na ranije shvatanje (opštenarodne) izreke; “Nema pičke bez crmničke…” istovremeno ostajući opčaran činjenicom da sam na jedan čudesan način, umom i cijelim tijelom, doživio dokaz da ova uzgredna primjedba nije stvar plitkog rimovanja već jednog visokoerotskog – stanja svijesti.

Bila je skoro ponoć, kad smo se, umorni I zamišljeni, uspeli strmim skalama do željezničke stanice u koju, umorno dahćući, uskoro uklopara zadnji voz za Crmnicu i, dalje, do Nikšića i željezare neophodne za izgradnju svijetle budućnosti… Oprostih se poljupcem prilagođenim ovako javnom mjestu i Anki pomogoh da se popne uz strmoglave stepenice tako što ono njeno uzbudljivo dupe prihvatih u ruke i uzdigoh do visine platforme sa koje mi Anka uputi jedan zavjerenički osmjeh…

Ostadoh u mraku, zagledan u čkiljavo crveno svijetlo iza koga je jedna uspomena polako odlazila u nezaborav, nakon čega odoh do svog bicikla i pošto ga „odvezah“ od jedne razvaljene ograde, ni na kraju pameti nije palo da ga uzjašem, već ga zamišljeno „zagrlih“ i u njegovon vjernom društvu, polako, pješki zaputih ka gradu i luci Bar, koji su se čkiljavo nazirali u dubini prostranog zaliva.

Autor: metuzalem

Kakav momak a piša u krevet
Vaistinu bolje nema…