Za svih ovih 20+ godina u dijaspori uglavnom sam izlazio sa „našim“ djevojkama. Pod „izlazio“ podrazumijevam držanje za ruke, zajedničke izlaske i poljupce na ulici, dakle, ono što čini javnu vezu. Nemam ništa protiv onih koje nisu „naše“ (od Vardara pa do Triglava), ali to se nekako uvijek završavalo na kratkom dahtanju u nečijem stanu ili u autu. Sa ovdašnjim djevojkama je to najkraće trajalo. Poslije kraćeg ili dužeg poskakivanja na mojoj kiti (Ja! Ja! Fick mich!) najveći je problem bio izgubiti se dovoljno brzo, uz obećanje da ću se javiti, prije nego što mlada dama shvati da nismo razmijenili brojeve telefona. Najlakše je bilo kada bih pokupio neku blago pripitu djevojku i viteški ponudio da je odvezem kući. Nakon pola sata odglumljene ili stvarne strasti, alkohol bi učinio svoje i moja instant ljubavnica bi zaspala i tako propustila trenutak „ seven has left the building“. Ponavljam, nemam ništa protiv domaćih djevojaka, ali… stvarno nisam znao ništa što bi nas vezivalo osim zajedničkog znojenja. No, ni jedno pravilo bez izuzetka…

Već tri godine sam radio kod mog sadašnjeg poslodavca. Posao je bio… pa, uglavnom kacelarijski, uz povremena putovanja, koja sam i volio i mrzio. Teško je živjeti “iz kofera” i mijenjati depresivne hotelske sobe, ali je bilo interesantno posjećivati druge države i gradove, upoznavati ljude… ah, da, i djevojke.

Tog dana se najavila Andrea B., naša saradnica iz eksterne filijale, zadužena za… ma za nekog vraga, ne sjećam se više. To joj je bio prvi dolazak u naš grad i ja sam je zamišljao kao jednu od ovdašnjih žena koje su gradile karijeru, uglavnom hladnokrvne kučke, koje bi izmakle stolicu i rođenom bratu, samo ako bi ih to odvelo stepenicu nagore. Sve su bile fino obučene, sa puno stila, a neke su bile i vrlo zgodne. Ipak, teško mi je bilo zamisliti koliko bih morao popiti da bih sa jednom takvom otišao u krevet. Ako je Andrea bila spremna da vozi tri stotine kilometara i još toliko nazad bar jednom sedmično, izgledalo mi je logično da joj je karijera važna.

I onda je stigla. Tako, jednostavno: pokucala je, ušla i rekla pristojno „dobar dan“, i ja sam ustao da pozdravim koleginicu….

I onda smo oboje zastali, sa rukama ispruženim za pozdrav i ja sam rekao pomalo nesigurno „zdravo“, prihvatio pruženu ruku i zadržao je duže nego što je poslovna pristojnost dozvoljavala.

Andrea je bila visoka skoro kao i ja, bez vitkosti modernih djevojaka. Tamnoplava kosa, plave oči i nekoliko pjegica na licu nisu imali ništa zajedničko sa onim kloniranim poslovnim picama koje sam poznavao. Bila je…hm…nije bila debela, čak ni punačka, iako nije imala stas fotomodela. Raskošni bokovi i zadnjica su odavali da je bliše tridesetoj nego dvadesetoj…

Okolišam, jer ne znam kako da opišem njene grudi. Dvije prekrasne jabuke, ili još bolje, dinje, lusuzni plodovi, blago opušteni, kako i pristoji zreloj ženi koja ne drži do plastične hirurgije.

Nisam siguran koliko mi je trebalo da sve to obuhvatim pogledom, još uvijek držeci njenu ruku. Pustio sam je tek kad se nasmiješila, ne podrugljivo ili arogantno, već toplo i simpatično, osmijehom kojim se pozdravljaju dragi prijatelji.

Ne znam o čemu smo razgovarali, šta sam joj objašnjavao i zašto je zapravo došla. Dok sam joj pokazivao dijagrame na ekranu, nagela se preko mog ramena i ja sam osjetio dodir njene dojke na ramenu. Duboko sam udahnuo njen miris, decentni dah ruže u toplo majsko podne.

Vec mi se ranije dešavalo da mi se „na prvu“ digne na neku djevojku, ali ovaj put sam se digao cijelim tijelom. Bio je to skoro zaboravljen osjećaj topline, naklonosti i tjelesne želje: nesto slično sam osjećao kao školarac kada bih prvi put ljubio neku djevojku. Ona je istog dana otputovala, a ja sam znao da bih je želio opet vidjeti i, ako je moguće, osjetiti dodir njenih grudi na mom ramenu.

Dolazila je redovno, svraćajuci bar na kratko i pomislio sam da njene posjete nisu bile uvijek službene. Malo bi proćaskali, ona bi pro forma pitala ovo ili ono o poslu i kada bi otišla, pitao sam se zašto je, kog vraga, nisam pozvao na kafu.

U maju te godine (sve lijepe stvari se dešavaju u maju: praznik rada, dan pobjede nad fašizmom, rođendan druga Tita…), stigla je u malo dužu radnu posjetu, pa joj je firma uviđavno stavila na raspolaganje hotelsku sobu i odredila dnevnice. Sutradan je svratila kod mene, kao i uvijek do sada, ali taj put se sjedeljka odužila. Poznavali smo se dovoljno dugo, tako da nije bilo ništa neobično kada je počela sa pitanjima o mom privatnom životu: jesam li oženjen (nisam), živim li sam (hvala bogu), šta volim, imam li hobby….

Ona je bila već neko vrijeme solo, radila je postdiplomski i planirala „u skorijoj budućnosti“ raditi magistarski. Voljela je ponekad izaći (sama, na žalost, kako je rekla), popiti martini i zapaliti dobru cigaru(!).

Ne zna šta mi je bilo u tom trenutku, black out, šta li već, pri zdravoj svijesti ne bih bio tako direktan, tek, rekao sam ne razmišljajući:

-Andrea, ja pravim odličan martini i, vjerovala ili ne, imam pravi humidor sa malom kolekcijom cigara.

Pogledala me iznenađeno, vjerovatno ne shvatajući suštinu poziva, a onda se nasmiješila. Ne koketno ili sa lažnom stidljivošću, vec onim toplim osmijehom koji mi je, tek tad sam shvatio, postao tako drag i poznat.

-Ako je to bio poziv, vrlo rado.

Moj black out je trajao još neko vrijeme, “probudio” sam se tek kada je ona otišla sa listom iz notesa na kojem sam nažvrljao moju adresu. Ja sam nakon posla ludački brzo stigao kući i bacio se na čišćenje i provjetravanje stana, sklanjanje prljavog rublja i porno DVD-ova.

Već se smračilo kada je došla, unoseći toplinu majske večeri i onaj već dobro poznati miris ruže. Prihvatio sam njen sako i pažljivo ga okačio na vješalicu u hodniku, ali sam ostao stajati pred njom. Zbunjeno me pogledala i ja sam, dok mi je srce tuklo u grlu, rekao glasom koji nisam prepoznao kao moj:

-Andrea, prije nego što ti napravim martini, moram ti reći… pa, ovakve večeri su uglavnom nekakvo lagano i teško puzanje do prvog poljupca. Kako bi bilo da to obavimo odmah i onda opušteno pređemo na martini?

Nije ništa rekla, nije se čak ni nasmijala, samo ja prišla korak bliže i blago podigla glavu. Nježno sam dodirnuo njene usne mojima, lagano obuhvatajući njenu gornju usnu. Onda sam osjetio blag dodir njenog jezika i sva uzdržanost je nestala, zagrlili smo se kao dva neplivača u vodi, ljubeći se toplo i strasno. Razdvojili smo se tek kada smo čuli tupi udarac na podu i shvatili da je ona ispustila torbicu. Boreći se za dah, rekla je:

-Ah, nadam se da se flaša nije razbila.

Srećom, nije se razbila. Kao dobar posjetilac, donijela je flašu bijelog vina. Ja sam radije pio crno, ali sam shvatio da ne odgovara prilici, jer skuplja usta i boji jezik u tamnopurpurnu boju.

Malo kasnije sam spremio martini (uvijek ga pravim sam, nikad ne kupujem gotov), sjedili smo i razgovarali, ne baš sasvim opušteno. Priznala mi je da se dugo nadala pozivu i da je već zamišljala nas rendez vous. I ja sam njoj priznao da sam već dugo namjeravao da je pozovem i kako sam zamišljao sta mi je činiti ako prihvati poziv.

-I, šta si zamišljao? – upitala je uz osmijeh.

-Paaa…zamišljao sam naš prvi poljubac, kako će veče dalje ići, i… -zastao sam, iskapio martini i brzo rekao – kako ću dodirnuti te prekrasne grudi.

Još uvijek se sjećam njenog pogleda u tom trenutku, bez osmijeha, sjetan, zamagljen…

..uzela je moju ruku i pritisla je na raskošnu oblinu dojke.

Tada sam doživio prekid filma. Ludački smo se ljubili, sudarajući se usnama i jezicima, raskopčao sam joj bluzu, gurnuo grudnjak u stranu i konačno obuhvatio rukom to blago. Ona je kroz poljupce poluglasno šaputala da ni sama ne zna šta joj je, da nije od te vrste djevojaka…

Teško dišuci, prekinuo sam poljubac, ustao i rekao:

-Znam da nije baš pristojno i da me ne prikazuje u dobrom svjetlu, ali mislim da ću poludjeti ako ne vodimo ljubav, odmah sad!

Nesigurno je prihvatila moju ispruženu ruku i ustala. Poveo sam je u spavaću sobu, ne paleći svjetlo, kroz otvorena vrata nas je osvjetljavao spotlight iz dnevne sobe, a mi smo stojali i trgali odjeću sa nas, žurno, nestrpljivo, sa željom koja je prerasla u opsesiju.

Onda smo ležali u krevetu, istražujuci nestrpljivim rukama naša tijela, brzo i u grču, kao da se bojimo da će nas neko zateći gole. Osjetio sam njene ruke na mojoj muškosti i znao sam da ne mogu posvetiti dovoljno vremena predivnim grudima koje su ležale direktno pored mojih usana. Gurnuo sam ruku među njene noge i nježno ih razmaknuo, a ona me sama povukla na sebe i trenutak kasnije sam već bio u njoj.

Lovili smo se usnama, jezicima, rukama, hvatao sam mirisne dojke, puštajuci ih trenutak kasnije da bih pomilovao tople bokove ili zgrabio njenu zadnjicu. Sve to je vise ličilo na divljačko parenje, ali se kroz osjećaj nadolazećeg orgazma ipak širila ona ista toplota koju sam osjetio kada je prvi put naslonila grudi na moje rame.

Zabacila je glavu i glasno zastenjala, a ja sam pokrio njene usne poljupcem i u prigušenom jauku sam se razlio u nju, ni na trenutak ne pomišljajuci na moguću trudnoću: znao sam samo da ne želim uprljati naše prvo spajanje prozaičnom brigom o mogućim posljedicama.

Sliznuo sam sa nje i legao na leđa, boreći se za dah. Ležali smo nekoliko trenutaka, onda se ona okrenula na bok i naslonila glavu na moje rame. Podigla je glavu i vidio sam da se u polumraku nasmijala.

-Ovo nam je baš trebalo, zar ne – upitala je.

– Zbilja jeste – rekao sam, jos uvijek teško dišući.

Ležali smo bez riječi, zagrljeni, uživajuci trenutke opuštenosti. Onda sam osjetio njenu ruku na mom bojnom koplju, još uvijek vlažnom i sluzavom od netom završene ljubavne igre. Ponudila mi je usne i ja sam prihvatio, otvarajući moje i propuštajući njen vreli jezik, koji me je lako zagolicao po nepcu i ponovo oživio mog zaspalog junaka. Ljubili smo se još neko vrijeme i ona je pomjerala ruku na mojoj muškosti, sad već potpuno ukrućenoj. Kada sam se pokušao okrenuti prema njoj, ona me blago pritisla dole i tiho rekla:

-Pusti mene…

Opkoračila me je i polako rukom uvela moj vreli ud u toplu i vlažnu pukotinu. Laganim pokretima se udobno namjestila, a onda se nagela naprijed , dodirujući svojim grudima moje i opet me poljubila. Ovaj put nismo žurili…

Dugo, dugo se lagano pokretala na meni, skoro ne prekidajući poljubac, a ja sam imao dovoljno vremena da milujem te tople ženske grudi, tek povremeno ih ispuštajući, da bih prihvatio oble guzove i jače je nabio na moje vrelo meso.

Poslije smo zaspali kao djeca umorna od igre, ona mi je okrenula leđa i nekako se potpuno uvukla u mene, a ja sam je zaštitnički zagrlio i zaspao, mirno dišuci u njenu kosu koja je mirisala na ružu.

Sutradan je odjavila hotelsku sobu. Došla je u moj stan pola sata poslije mene, a ja sam već nestrpljivo čekao. Naručio sam večeru kod Kineza, ali sam nekako predosjećao da će se ohladiti. Dočekao sam je u hodniku, kao uspaljeni gimnazijalac i ona me odmah čvrsto zagrlila i poljubila. Tek što je ušla u dnevnu sobu, obuhvatio sam je otpozada, hvatajući rukama te veličanstvene sise. Blago sam ih masirao i ona je uzdahnula i okrenula lice prema meni, nudeći usne na poljubac. Rukama je raskopčala jeans i pustila da spadne, onda je uzela moju ruku i stavila je na njeno međunozje, prekriveno tankim gaćicama.

Odvojio sam usne od njenih, tek dovoljno da promrmljam:

-Dođi, idemo u spavaću sobu.

-Ne – rekla je odlučno – uzmi me ovdje, odmah.

Blago sam je gurnuo na sofu, tako da se oslonila na koljena i ruke i svukao njene gaćice koliko je to položaj dozvoljavao. Tada sam prvi put vidio nježni cvijet, koji mi je sinoć dao toliko zadovoljstva. Između bijelih, oblih guzova vidjele su se uredno skraćene dlačice, a među njima ružičasti prorez sa linijom stidnih usana. Ako mi je do tada i trebala motivacija, istog momenta sam bio spreman. Jednim pokretom sam svukao pantalone i gaćice, jednom rukom prihvatio moj vreli ud, a drugu provukao ispod njenog stomaka i prstima raširio stidne usne. Gurnuo sam i ona je izvila leđa i zastenjala. Pomislio sam da sam bio previše grub, ali ona mi je bokovima i zadnjicom došla u susret i mi smo se vrelo sjedinili na sofi u mojoj dnevnoj sobi.

Svršila je brzo i bilo je jasno da je se u iščekivanju novog susreta vec zagrijala, a ja sam se još neko vrijeme zabijao u nju, a onda se opet prosuo u tu mirisnu pukotinu. Spustili smo se na sofu i ona je iz torbice izvadila papirnu maramicu i stavila je među noge. Meni bi bilo svejedno ako bi moje sjeme iscurilo na crnu kožu sofe, ali je ona očigledno držala do urednosti.

-Mislim da sam ti obećao cigaru, zar ne-upitao sam.

-O, da, jos juce – rekla je.

Sjedili smo i pušili cigare i tek tada smo malo duže razgovarali , prvi put poslije našeg prvog poljupca. Bila je jedino dijete njenih roditelja, 28 godina (pet manje od mene), voljela je klasičnu literaturu i indie rock i nesreća drugih ljudi je činila tužnom.

Cigare su već bili pri kraju kad sam se trgnuo i rekao:

-Dođi, večera je već sigurno hladna.

-Ne, idemo se tuširati – rekla je i brzo ustala, skidajući bluzu.

-A večera?

Ne znam za tebe – rekla je uz osmijeh –ali ja u ovom trenutku ne mogu misliti na jelo.

Skinula je svu odjeću i ja sam je prvi put vidio na svjetlu. Bila je to figura zrele žene, bez mladalačke vitkosti, ali bez debljine zapuštenih očajnih domaćica. Velike, pune grudi, tek malo spuštene, ravan stomak, uredno trimovane dlačice, jedri bokovi i oblina zadnjice, i duge, duge noge…

Dok je topla voda pljuštala po nama, mi smo se ljubili, međusobno se sapunjajući, gurajući ruke u svaki skriveni kutak na našim tijelima. Kad sam već pomislio da smo gotovi, poljubila mi je jednu bradavicu, a onda drugu i nastavila se jezikom spuštati prema stomaku. Shvatio sam šta namjerava i pokušao je zaustaviti.

-Andrea, ne….

Podigla je topli plavi pogled prema meni, stavila mi prst na usne i rekla “pssst”.

Spustila se na koljena i uzela moj opušteni ud u usta, samo glavić, rukom milujući ostatak. Nalonio sam se na vlažne pločice zida i uzdahnuo, za nekoliko sekundi sam već bio potpuno ukrućen. Ona ga je dublje uzimala u usta, bez žurbe, rukom slijedeći kretanje usana. Stojao sam na drhtavim nogama, gledajući je kako me zadovoljava. Da, ona je samo željela da mi priredi zadovoljstvo i ispunila me toplina saznanja da i oralni seks sa takvom ženom može biti romantičan. Kada sam zastenjao, dajući joj do znanja da ću uskoro svršiti, izvadila ga je iz usta, još uvijek pokrećući ruku dole-gore i upravila ga prema svojim grudima. Mlaz sjemena je prsnuo po tim veličanstvenim sisama, a prizor me je skoro onesvijestio i jos više pojačao moj orgazam i nastavio sam gurati moju muškost kroz obruč njene ruke, glasno stenjući.

Dok smo se uzajamno brisali peškirima, oboje smo se nesigurno osmjehivali i znali smo da se među nama dogodilo nešto novo, da smo se popeli stepenicu više u našoj intimnosti.

Odveo sam je u spavaću sobu i polegao na krevet; želio sam joj vratiti „favour for a favour“.

Ljubio sam joj usne, lice i vrat; posvetio sam puno pažnje njenim toplim sisama, ližući i grickajući bradavice. Spustio sam se usnama niz stomak i zaronio lice među njene noge.

Taj osjećaj… blag miris ženstvenosti i sapuna, drhtave stidne usne i, najviše od svega, topline koja se širila iz tog centra svemira. Lizao sam je polako, a onda brže, cijelim jezikom prelazeći po stidnim usnama, gurao sam jezik među njih, a ona je zahvalno i podatno pokretala bokove, nudeći se mojim poljupcima. Kada sam već pomislio da ću je zadovoljiti oralno, nimalo nježno me rukama zgrabila za kosu i povukla nagore. Iznenadila me, pa nisam stigao obrisati usta, vlažna od njenih sokova, a ona je već pritisnula svoje usne na moje, a onda otvorila usta i jezikom mi oblizala usne.

-Volim ukus moje pice na tvojim usnama – prošaputala je.

Bio je to prvi put da je upotrijebila tu riječ i bio je to prvi put da mi ta riječ nije zvučala lascivno. Onda smo se voljeli; da, baš tako, voljeli smo se, vodili smo ljubav, nježno, pažljivo, bez uspaljenosti dosadašnjih parenja i to je potrajalo dugo, dugo…

Kasnije smo ležali zagrljeni, samo u svjetlu noćne lampe i znam da odavno nisam bio tako sretan i opušten. A onda sam se sjetio nečega i upitao oklijevajući:

-Andrea, nisam te do sada pitao…mislim, nismo pazili…uzimaš li…to jest, jesi li nekako zastićena…

Sjetno se osmijehnula:

-Čemu kišobran ako ne pada kiša? Već prilično dugo…. ali, ne brini, mislim da još nije vrijeme…

Dobro, pomislio sam, i nisam znao šta je, zapravo, dobro.

Iz sna me trgnuo dodir ruku na mojim leđima. Ležao sam na stomaku, a ona me zajahala i milovala mi ramena, a onda ih poljubila. Vlažni, topli dodir na leđima su bile njene stidne usne, koje su se spuštale niže, klizeci niz moju kožu, ona se onda glasno nasmijala i osjetio sam blag ugriz na zadnjici.

Tog jutra je doručak kasnio.

Popodne je otputovala. Prije rastanka, dugo smo se ljubili i bilo mi je teško pustiti je da ode i morao sam joj obećati da ću je na sljedeci vikend posjetiti.

Nikad mi vrijeme nije tako sporo prolazilo. Bio sam nestrpljiv i istovremeno neobjašnjivo sretan. Jednom sam sebe uhvatio kako pjevam staru ljubavnu baladu “Ružo moja”, pa sam se trgao i sam sebi glasno rekao:

-Pizdo!

U petak popodne sam startao auto i bez zaustavljana prešao trista kilometara. Kada sam pozvonio na njenim vratima, sa velikim buketom ruža u ruci, srce mi je tuklo u grlu.

Ona je otvorila i ja sam se izgubio u tom plavom pogledu. Nosila je bež pulover i klasične pantalone i duga tamnoplava kosa joj je padala na ramena. Pružio sam cvijeće i rekao:

-Gospođice, cvijeće od jednog vašeg kavaljera…

…a ona mi se bacila u zagrljaj i sva trema je nestala u trenutku.

Te večeri je pripremila candle light dinner, sa svijećama i cvijetnim aranžmanom. Nisam mnogo držao do tih stvari, ali me dirnula njena pažnja. Kasnije je pružila ruku preko stola i ja sam je prihvatio i onda smo sjedilu tu, jednostavno tako, sjedili smo i gledali se.

Noć koja je uslijedila…. bila je tako puna nježnosti i ljubavi, uz to ne odgovara ni jedna riječ koja opisuje polni čin. Kada je naslonila glavu na moje rame, osjetio sam da joj je lice vlažno.

-Ti…plačeš? Šta je bilo?

Prigušeno je rekla:

-Ich liebe dich.

Bez razmišljanja sam odgovorio, ne shvatajući da ne govorim njemački:

-I ja tebe.

Nije razumjela, ali je shvatila po tonu mojih riječi, podigla je glavu i upitala:

-Stvarno?

Odgovorio sam čvrsto i zbilja sam tako mislio:

-Da. Stvarno.

Od tog trenutka, to je postala veza, sa svim što ide uz to: zajednički izlasci, držanje za ruke i poljupci na ulici. Naizmjenično smo se posjećivali, ona je svoje službene dolaske pretvorila u posjete i spavala je kod mene, a ja sam je posjećivao na praznike i produžene vikende. I noći su bile divne, pune ljubavi i strasti…

Da je ovo ljubavni roman, nešto od Danielle Steel ili slično, završio bi ovako: „Andrea je sada moja žena, imamo dvoje divne djece i razmišljamo da kupimo kućicu u zelenilu“.

Ali nije. Ovo je život.

Naša veza je bila predivna, sve između nas je odgovaralo, a preko sitnih razlika smo prelazili sa lakoćom. Ona je tolerisala moju naviku da odjeću ostavljam razbacanu na podu, da pepeljare praznim tek kada počnu presipati i da sam ponekad bez razloga loše raspoložen.

Ja sam prihvatio činjenicu da ja malo ozbiljnija od mene, da nikad ne bi došla na ideju da podijelimo joint i da je nisam mogao nagovoriti da vodimo ljubav na otvorenom prozoru i, ako se već mora, pri ugašenom svjetlu.

Kada sam bio bolestan, noću se privijala uz moje grozničavo tijelo, a ujutro mi je spremala čaj. Ja sam zauzvrat prešutio da mrzim čaj i da ga ne pijem čak ni kada sam bolestan.

Kada su počeli problemi?

Pa, nisu uopšte počeli, već su bili tu, od početka. Prvo, već sam spomenuo da je ona radila postdiplomski i planirala magistrirati. Ja sam ostao prekvalifikovani srednjoškolac, sa prekinutim studijem sociologije, kojeg sam počeo ovdje i nakon par mjeseci shvatio da me ne zanima. Bila je to još jedna moja, kako bi domaći rekli, „Schnapsidee“.

Dakle, imali smo moguću budućnost u kojoj će ona zarađivati više od mene i biti magistar Andrea B., a ja ću ostati na pola puta.

Bilo je i društvo, moje i njeno. Upoznao sam njeno društvo već pri prvoj posjeti. Ne mogu reći, bili su sasvim u redu, što se kaže, o sebi i pri sebi, ali ja se nisam uklapao. Čak sam upoznao i njenog bivšeg, kurtoazno smo se pozdravili, a on nam je zaželio puno sreće i rekao kako je Andrea divna djevojka. Ljubazno sam se zahvalio, sjetivši se poznanstva sa bivšim jedne “naše” djevojke. Kada me je vidio u kafeu, kako za ruku držim “njegovu djevojku”, vrisnuo je “jebaću ti majku za ovo” i zgrabio tešku kristalnu pepeljaru. Srećom, njegovi prijatelji su ga zaustavili na vrijeme.

Onda, bili su tu njeni roditelji, penzionisani savjetnik pokrajinske vlade i njegova gospođa. Posjetili smo ih, ja sa ogromnim cvijetnim aranzmanom za “Frau Mutter” i oni su se trudili da budu ljubazni, iako me je njen otac sve vrijeme ispitivački mjerkao.

-Odakle rekoste da dolazite, mladiću? Ah? Jeste li bili u ratu?

Pomislio sam da nas svi, izgleda, vide samo kroz taj jebeni rat.

Ja, sa moje strane, nisam ni pomišljao da je predstavim mojim roditeljima. Kako?

Mogao sam da zamislim starog sa njegovim rudimentarnim njemačkim „Gut Abend, junge Dame, bitte setzen“, a mati bi mi prvom prilikom, kao uzgred, rekla „Ona nije naša?“,

na što bih ja sigurno prilično grubo odgovorio:

-MOJA jeste.

Sjećam se kad me je jedno prilikom pripipti Efrem upitao:

-Batke, kako ti njoj na njemačkom kažeš „nabijem te na kurac“?

Bijesno sam odgovorio:

-Ne znam, ali nabijem sve vas na kurac

Na što je komletno društvo zameketalo u smijehu i počeli su da licitiraju mogućim prevodom (inace, nemoguće je tačno prevesti).

Odveo sam je na kafu kod mog bratanca koji je, kao i ja, došao ovamo kao odrastao covjek. Nažalost, nikad nije perfektno naučio jezik. Da, sporazumijevali su se dovoljno dobro, ali priča se uglavnom vrtjela oko fudbala.

Izvan svega toga, ja i Andrea smo savršeno funkcionisali. Svaka posjeta, svaki zajednički dan je bio ljubav i samo ljubav. Prešli smo prag intimnosti, pa je seks bio istovremeno nježan i raskalašan. Pri jednoj posjeti me dočekala obučena u kućni mantil. Upitao sam je da li je sve u redu, da nije možda bolesna, a ona je skinula mantil i ostala samo u čipkanim natkoljenicama i crnim high heels.

Zgrabio sam je i posjeo u fotelju i zaskočio je tu, odmah, sa njenim nogama prebačenim preko mojih ruku. Ulazio sam u nju silovito, kao da je želim rascijepiti na dvije polovine, a ona je jecala i grizla mi ramena.

Kada je ona posjetila mene, poveo sam je na kupanje u najskriveni mogući kutak na rijeci i kupali smo se goli, igrajući se kao djeca i divlje se ljubeći. Izašli smo iz rijeke i ja sam je pritisnuo na raskvašeno tlo i jednostavno legao među njene noge. Ona je između uzdaha šaputala da bi nam trebala deka koju smo ponijeli, ali ja nisam mario ni za šta. Valjali smo se kao divlje svinje i ja sam silovitim zamasima nabijao njenu zadnjicu u blato, osjećajuci se kao vepar. Seks je bio tako divno besraman pa sam svršio prebzo i počeo sa izvinjenjima, a ona me samo privukla uz svoje blatnjavo tijelo i rekla:

-Nije važno, bilo je predivno.

Ipak, koliko dugo se može živjeti izvan svijeta i vremena? Mi smo u tome uspijevali prilično dugo, ali nas je stizalo. Bile su mi već trideset i tri godine i morao sam ozbiljno razmišljati o budućnosti. Znam, prije ili kasnije bi na tapet došla potreba zajedničkog stana i nisam bio siguran ko bi napustio svoju okolinu i prijatelje.

Onda su počele sitne rasprave, nikad svađe, jer je ona bila previše mirna za tako nešto. No, rasprava je rasprava, i već se nekoliko puta desilo da smo spavali okrenuti leđima. Između rasprava, mi smo se mirili, strasno i silovito, kao da predosjećamo da tako ne može vječno trajati. Poslije jedne rasprave i neugodne ćutnje, dok je prolazila pored mene, zgrabio sam je i pritisnuo uz zid. Svukao sam njene pantalone i gaćice, a moje tek spustio do koljena. Pokušala je protestvovati, rekla je da odemo u krevet, ali me minut kasnije primala u sebe, tako, uz zid, sa jednom nogom savijenom oko mog pasa, divlje me ljubila i između poljubaca šaputala:

-Ljubavi…dragi…volim te.

Ne volim da mislim na TAJ dan, kada se sve završilo. Bilo mi je jasno da to ne može vječno trajati bez velikog preloma u mom ili njenom životu. Razmišljao sam o mogućnosti trudnoće i da je u tom slučaju nikada ne bih mogao napustiti. Apsurdno je da sam je zbilja volio i da je naša ljubav bila predivna, dok ne bismo izašli iz mog ili njenog stana.

Kada sam joj rekao da tako više ne moze funkcionisati, zapanjeno me pogledala. Tek poslije nekoliko trenutaka je upitala, stisnutog grla:

-Pa, zar me ne voliš?

Pitanje me udarilo kao bič i rekao sam joj, promuklo cijedeći riječi kroz grlo:

-Da, volim te…i to je najstrašnije u svemu ovom.

Ona me još neko vrijeme gledala, sa licem skamenjenim u masku bola, a onda je spustila glavu i pokrila lice rukama. Nije ispustila ni glas, ali sam vidio da jos je ramena tresu. Trgnuo sam se, kao iz transa, izašao, i nisam bio siguran je li uopšte primjetila trenutak “seven has left the building“.

Dalje ne bih imao ništa više da javim… osim da sam već na ulici imao napad panike i da sam se morao nasloniti na zid, boreći se za dah. Dugo poslije toga sam bio depresivan, ali ipak dovoljno priseban da se klonim alkohola.

Ona je (srećom, koliko god to nisko zvučalo) zatražila premještaj u naše predstavništvo u Švicarskoj, a ja sam se osjećao kao nitkov i istovremeno mi je bilo drago, jer bi mi svaki susret sa njom bio kao nož u srce.

I danas, kad čujem da neko kaže kako ljubav može savladati sve prepreke, kažem u sebi, a ponekad i glasno “može, moj kurac”.

P.S. Poslije toga sam neko vrijeme pokušao živjeti po starom, ali nije išlo. Doživio sam da jednoj slučajnoj ljubavnici, koja mi je bezuspješnim pušenjem pokušala dići kitu, bijesno kažem “daj, prestani ga žvakati”.

Kasnije mi se desila afera sa udatom ženom, koju sam opisao u priči “Vanja”, i to mi je definitivno pokazalo da više nemam snage ni volje za takve stvari. Onda sam upoznao moju ženu….i tako….

Sretno sam oženjen, volim moju ženu i nikad ne bih pomislio da je prevarim. Ipak, ponekad me sjećanja zabole. Nije to kasno kajanje, već izvjesnost da sam ponekad, uz put, ostavio djelić mog srca. Sve što je preostalo, dobila je moja žena.

P.P.S . Prije nekoliko godina, kao ispunjeno obećanje za Alficu, napisao sam u trećem licu “romantičnu” erotsku priču “Ukus meda” (ne znam je li sačuvana na sajtu). Kasnije sam pomislio da ne moram izmišljati priče jer sam lišno doživljavao romantične trenutke.

Ako još uvijek navraćaš na stranicu, Alfie, ova priča je za tebe

Autor: 007

Srecne hulahopke
Marina