Tmurno dopodne, s zimskom kišicom, koja je više ličila na rosu izgledalo je jako depresivno. Naročito stara zgrada suda, koja bi da može pričati, bila sjetna kako je nekad u to doba kad je bila napravljena, služila austrijskom veleposjedniku za život, razonodu i sve druge stvari koje su se odvijale oko njega i njegove posluge.

U širokom i dugačkom hodniku, iz čijih je zidova vonjala vlaga, na klupi ispred jedne od soba sjedio je muškarac u zreloj dobi. Svojim izgledom štrebera djelovao je kao netko kome se ne bi niti nacrtane ovce dale na čuvanje. Polućelav, s okruglim naočalama i staromodnim, socijalnim okvirom tih istih naočala bio je svima koji su prolazili hodnikom nezanimljiv. Iz njegovih dubokih misli ili bolje rečeno polusna trgla ga je prozivka:“Gospodine, izvolite ući unutra, vaša rasprava će započeti uskoro!“. Bio je to gromki glas nekog sudskog činovnika. Muškarac je ušao unutra i dok se još nije snašao za njim su ušle dvije gospođe. Kasnije će shvatiti da su to odvjetnica i sutkinja. Uz njih raspravi su bili prisutni i neke osobe koje je očalinko prvi put vidio u životu.

„Gospodine, jeste li vi taj i taj, sin od toga i toga….?“ – započela je krutim i za njega bezveznim pitanjima gospođa sutkinja. Nakon pola sata rasprave i odgovora na njezina pitanja očalinko je konačno shvatio da je niti kriv niti dužan naslijedio golemo bogatstvo od pokojnog oca, kojeg zapravo nije niti poznavao. Osobe koje su sjedile pored njega i koje on nikad nije vidio pokušale su osporiti sudsku odluku. Vikom i galamom i teškim negodovanjem tražili su od sutkinje da se preispita takva odluka. Sutkinja im je samo na to odgovorila:“Gospodo, ovo je gazdina volja, to je on napisao u oporuci! Prema tomu, iz ovog testamenta sve je jasno i zaključujem raspravu!“.

Kad su izašli van očalinku je prišla odvjetnica i zapravo se s njim po prvi puta upoznala:“Ja sam vaša odvjetnica Branka! Vaš pokojni otac bio je naš klijent i između ostalog, moja je dužnost da vas upoznam sa svim onim što je pročitano u oporuci!“.
„Ja sam gazda, drago mi je! Shvatite, uopće ne znam što da radim? Nisam navikao na bogatstvo, već 40-ak godina živim u predgrađu, u siromaštvu i mislio sam da se ovakve stvari događaju samo u filmovima!“ – potužio joj se, a ona je spremno odgovorila:“Hoćete li vi htjeti raspolagati tom imovinom ili želite to prodati, iznajmiti? Upozoravam vas da se, kao što ste čuli radi o velikom bogatstvu! Reći ću vam samo da između ostalog posjedujete hotel, jahtu, 10-ak stanova i kuća itd!“.

„Ne znam što bih odgovorio, mislim da moram malo razmisliti! Možemo se naći sutra kod vas u uredu?“ – upitao je smušeno i zbunjeno. „Naravno, vi se samo javite, evo vam vizitka!“ – odgovorila je i počela silaziti niz stepenice ostavljajući gazdu u nevjerici. Neki muškarac i žena hodali su iza njega i podrugljivo komentirali maloprijašnju presudu. Očito su čuli razgovor gazde i odvjetnice i na taj način zaključili kako im se spremaju crni dani.
Gazda ih je čuo i ponudio im kavu u obližnjem kafiću. U razgovoru je saznao da su oni nekakvi predstavnici radnika u firmama koje su bile u vlasništvu njegovog oca, a koje je sad on naslijedio. „Gospođo Dina, šta vi predlažete, što je najbolje napraviti?“ – upitao je gazda ženu koja je sjedila nasuprot njega. Bila je to dobra stara Dina, ona koju je njegov otac očito najviše volio od svih ostalih kuja. S njom je u društvu bio službeni vozač iz gradske uprave. Naravno za budućnost gazdinih firmi bio je zainteresiran i sam gradonačelnik, koji je zato poslao njega da pomogne Dini.
Nakon razgovora razišli su se i gazda je u razmišljanjima proveo cijeli dan i noć.
U jutro je otišao do odvjetnice i ona mu je obećala da će ga upoznati sa svim što je naslijedio, tako da će prvo sve zajedno obići. Sjeli su u njezin auto i uputili se u provinciju. Putem mu je ona predlagala sve i svašta, namirisala ga je kako se ne kuži u ništa i kako bi ga lako mogla obrlatiti. I za svoj džep ali i za ured za koji je radila. Mislila je ako upali njezin plan, da će se svidjeti svome šefu i da će na taj način postati punopravni član uglednog advokatskog ureda iz Zagreba.

Gazda jest bio nestručan i dosta toga nije poznavao po pitanju prava. Bio je sušta suprotnost svome pokojnome ocu. Ipak je on bio obični i iskompleksirani muškarac koji je odrastao u zagrebačkom predgrađu bez oca. I djetinjstvo i mladost proveo je u svakodnevnom skitanju po kvartu, uvijek je bio predmet zajebancije i smicalica. Odrastao je uz majku koja je svaku večer dovodila drugog muškarca u njihovu potleušnicu, nekakvu baraku u kojoj su živjeli. Povremeno bi radio teške fizičke poslove, ali u današnjoj krizi više nije niti toga bilo. Zaista je živio na rubu egzistencije, skromno i poslušno.

Dok su obilazili hotel upoznao se sa svim radnicama, divio se zgradi kako je moderna i uređena, a radnice su ga nasamo ogovarale i sprdale mu se:“Ovaj sigurno nije gazdin sin, iako se isto zovu ali ovo je nekakav izgubljeni lik!“ – dok su druge nastavile:“Jebote ako će nam ovaj biti novi šef lako ćemo ga potkradati! Nadam se samo da neće zatvoriti hotel, a šta ćemo onda?“.
Nakon obilaska sjedio je u društvu odvjetnice u hotelskom baru. Raspravljali su o poslovanju i pokušali donijeti nekakve odluke. Iz tog razgovora shvatio je da ga odvjetnica želi preveslati, da mu želi napraviti štetu.

„Gazda, još večeras dobro razmislite pa ćemo sutra u Zagrebu znati što i kako dalje! Sad predlažem da se idemo odmoriti, vidimo se ujutro!“ – savjetovala ga je. Gazda je otišao u svoj apartman, sjedio je na stolici i uživao i izgledu sobe. Nije se ni skidao niti tuširao, njegova roba osjetila se na smrad i na vonj duhanskog dima. Prošlo je tako već skoro sat vremena, a onda ga je trglo zvono. Otvorio je vrata i ugledao izazovno obučenu odvjetnicu kako u ruci drži bocu šampanjca:“Nadam se da niste krenuli na spavanje? Došla sam vas počastiti kao dobrog klijenta! Mogu ući?“ – i prije nego joj je odgovorio ona je već bila u sobi.

Gazda je bio iznenađen. Odvjetnica je bila obučena u satensku spavaćicu i odmah je izazovno sjela na stolicu dajući gazdi jasno do znanja zašto je došla. I po njoj se vidjelo da to mora odraditi bez volje, gazda uopće nije bio zgodan, dapače ružan i smotan. Smrdio je i bio neuredan, očito nije mario za higijenu. Kad mu se konačno otvoreno ponudila i kada mu je prišla, zagrlila ga i počela ljubiti on je samo stajao kao ukopan. Tad je i on njoj priznao:“Gospođo vi ste meni prva žena u životu, ja sam još nevin! Ne ljutite se valjda?“.
„Ma ne ni govora, još bolje, sad ću vas podučiti nekim stvarima!“ – odgovorila je praveći se da je zadovoljna, a u biti njezino namršteno lice opisivalo je stvarno stanje njezinih osjećaja. „Hoćemo pod tuš?“ – upitala ga je nadajući da će skužiti kako smrdi i da bi se trebao okupati. Međutim, on je samo hladno odgovorio da ne želi, a ona je, bijesna u sebi, spustila se na koljena i počela mu otkopčavati hlače. Kad je izvadila kurac van, tek tada je osjetila pravi smrad i na jedvite jade počela ga stavljati u usta. Kurac mu se ubrzo propeo i odvjetnica je bila pomalo iznenađena njegovom veličinom. Bio je velik i debeo, a po sredini dominirala je podeblja plava kvrgava žila, vena. Kad mu je prevukla kožicu oko glavića je vidjela bjelkaste ostatke. Gadilo joj se i očajavala je što puši smrdljivu ali ipak veliku kurčinu. Gazdi nije dugo trebalo za par minuta doživio je jaki orgazam, trnci su ga prolazili tijalom, noge su mu se tresle dok je spermom punio njezina usta. Da bi mu se što više svidjela digla se i pred njim progutala svu spermu. Kasnije su ponovili sve isto, a ona je već nakon drugog puta bila vidno nezadovoljna i pomalo ljuta jer se on nije htio tuširati. Što je još gore svaki put bi mu uspjela samo popušiti nikako nije uspijevala da u sebi osjeti tu ogromnu debelu kurčinu. Kasno u noć zaspala je pored njega.

U jutro joj je priopćio kako nema namjeru rasprodati imovinu, već će sve nastaviti kako je bilo do sada. Bijesna i ljutita odmaglila je za Zagreb, a on je zadovoljno počeo uživati u ulozi gazde. Nije imao pojma što je njegov otac sve radio i kako se ponašao prema zaposlenicama, ali bilo mu je čudno da su sve zaposlenice. Kao konobarice, recepcionerke i spremačice u redu, ali da ima dvije žene koje su bile zadužene za održavanje hotela, e tome se čudio. tajnica Dragica mu je pokazala sef i on je prvi put u životu vidio toliko love na jednom mjestu. Uživao je i u sexy izgledu svojih djelatnica, u načinu na koji mu se obraćaju. Tako su bile naučene, ali i htjele su se dodvoriti novome gazdi, naročito jer je netko prosuo priču da će biti otpuštanja ili zatvaranja hotela.

Gazda nije nikome dao do znanja da će nastaviti s radom. I zato su ga svako malo djelatnice pitale to pitanje a on se nikada decidirano nije izjašnjavao. Namjerno ih je držao u neizvjesnosti. Tako mu je jednom prilikom u njegov ured ušla tajnica i dok mu je donosila nekakve papire koje treba potpisati, stala je pored njega i namjerno ga dodirivala svojom guzom po laktu i ramenu. Vidio je na njoj da ima na suknji rasporak a iznad njega i ciferšlus koji se otkopčava i poteže prema gore, a koji je stara kuja namjerno povukla malčice prema gore. Pola dupeta se vidjelo, nije imala gaćice.

Gazda nije mogao izdržati i samo ju je dlanom ruke pomazio po dupetu, dok je ona i dalje kao nezainteresirano slagala papire na njegovom stolu.
„Znate Dragice, malo su teška i krizna vremena, mislim da ću morati zatvoriti hotel!“ – dobacio joj je ali i dalje je držao ruku na njezinom dupetu. „Gazda nemojte to govoriti! To će biti velika šteta, a što ćemo mi? Nemamo posla, shvatite da je ovo za nas sve jedini izvor za život!“ – panično i sa zebnjom mu je odgovorila, ali i dalje je slagala papire.

„Znam, znam, ali takva su sada vremena, bojim se da je ključ u bravu neizbježan! Zato ćemo za koji dan napraviti sastanak sa svima pa ćemo vidjeti!“ – odgovorio je paleći cigaretu. Otišla je van i odmah je nazivala sve svoje kolegice da im priopći strašnu vijest. Panika je zavladala hotelom a uskoro se priča proširila i po gradiću.

Autor: tycoon

Privatizacija 114
Privatizacija 116