Nakon povratka iz poznatog wellnesa, gazda je tajnici prepričavao dojmove. Bio je zadovoljan svim što je vidio, i htio je takvo nešto dati izgraditi. Punih džepova i još većeg motiva gazda je kroz nekoliko mjeseci mogao biti otvoren. Nije se htio žuriti, jer mu je trebalo kvalitetno osoblje, koje pak nije mogao naći u gradiću ili na brzinu. Nije bilo natječaja za posao, jednostavno htio je izbjeći moguću navalu i gužvu jer je velika nezaposlenost harala provincijom kao i ostatkom zemlje. Pretpostavljao je da će sigurno biti puno prijava, najmanje njih kvalitetnih. Zato je tajnici jednom prilikom napomenuo:“Dragice, poznaješ li ti možda nekoliko pravih osoba koje bi bile dobre za rad u wellnesu?“ – dok joj je govorio mazio ju je po dupetu preko njezine uske suknjice.

„Mislim gazda da ne trebate puno njih tražiti izvan hotela! Imamo nekoliko dobrih i dokazanih cura, mlađih, koje bi uz jednu dobru poduku brzo mogle voditi tako zahtjevan posao!“ – odgovorila mu je izvijajući guzu i izvijajući bokove. „Ma znam za njih, ali meni trebaju prave zaposlenice a ne kurve! One znaju samo širiti noge, shvaćaš? Hoću profesionalne i dobre osobe koje znaju raditi posao!“ – polubijesno joj je govorio, ljutio se jer ga očito nije shvaćala i nastavio:“Nemoj slučajno nikome govoriti da tražim radnike jer ćeš sve uprskati! Odmah će se svi javljati i tko treba i tko ne treba! Jasno?“. Snuždeno mu je odgovorila da je sve razumjela i pokorno izašla van.
On je još razmišljao što napraviti i onda došao na ideju da putem interneta i jedne ne toliko poznate stranice da oglas kako se traže osobe za rad u wellnesu. Nazvao je predstavnike u toj agenciji za zapošljavanje kako bi se s njima posavjetovao, i od njih dobio pomoć oko svog projekta. Taj razgovor pretvorio se u potpuno obostrano nerazumijevanje i bio je na dobrom putu da niti ne dođe do ostvarenja. Gazda je na kraju popizdio i otkazao suradnju. Ipak jedan detalj iz razgovora upalio mu je lampicu. Od tog sugovornika čuo je za mogućnost zapošljavanja preko Zavoda za zapošljavanje, jer mu to uz državnu pomoć u poreznim olakšicama, donosi i niz drugih pogodnosti, a koje se najbolje vide u njegovom sve debljem novčaniku. „Dragice, dolazi ovamo!“ -nazvao je tajnicu preko telefona. Dragica mu je objasnila da je njegov otac imao odlične kontakte s gradonačelnikom i drugim vodećim ljudima u gradiću te da bi i on trebao nastaviti s takvom praksom. „Znate gazda politika, mala ili velika, odlučuje o svemu! Mislim da bi uz politiku mogli puno lakše ostvariti to što ste zamislili!“ – govorila mu je između ostalog. Već je bio potpuno ljut i jedino što mu je padalo na pamet bilo je da podere tajnicu. Prišao joj je i naglo povukao za lakat, privukao sebi i počeo joj zadizati suknju prema gore. Između njezinih nogu ukazala mu se njezina mesnata pička, obrijana i odmah je počeo gurati svoju kurčinu u nju. Jebavao ju je na stolu, ona je u zraku držala raširene noge. Mlatarala je nogama i štiklama zdušno primajući njegovu kurčinu. Bila je napaljena i glasno je stenjala, i onda je samo osjetila kako joj zalijeva utrobu, puneći ju toplom spermom.
„Ajde briši kujo!“ – naredio joj je i isstjerao ju van.

Odlučio je sam otići do šefa Zavoda za zapošljavanje kako bi se osobno uvjerio situaciju. Na ulazu ga je dočekao zaštitar i telefonom je provjerio je li šef u zgradi:“Gospodine, možete slobodno gore, soba br. 1! Želite da vas ja odvedem?“ – predložio mu je mladić u uniformi. „Nema potrebe, hvala, sam ću!“ – odgovorio mu je gazda.

U sobi ga je dočekala tajnica i njezina šefica:“Dobar dan, gospodine! Izvolite u moj ured, jeste li za nekakvo piće? Kavu, sok, čaj?“ – upitala ga je sredovječna žena, duže crne kose i obučena poput klasične menadžerice u državnoj upravi. Na sebi je imala odijelo, odnosno sako i hlače uz nekakve đinđe od nakita i nezaobilazan šal ili maramu oko vrata.
„Može kava, kad već nudite!“ – odgovorio je. Raspričali su se oko situacije, jedino joj gazda nije rekao da mu trebaju radnici za wellnes. Od nje je čuo porazne podatke kako je kod nje na Birou otprilike 50% nezaposlenih u gradiću, i što je najbitnije sve su to mladi oko 20-25 godina ili pak ona generacija koja je imala te godine kad su se zapošljavali u državnim tvornicama u Jugoslaviji, a danas su nakon propasti i zatvaranja velikih tvornica osuđeni na socijalu.
„Koliko bi vam trebalo djelatnika? Imate nekakav točan profil što tražite, ili recite što bi vam odgovaralo za koje poslove?“ – propitivala ga je šefica. Onda se slomio i njoj priznao kako su mu potrebni djelatnici za wellnes ali da se boji kako takvih osoba ona nema na listi nezaposlenih.
„Gospodine, ako vam odgovaraju porezne olakšice i sve ostale beneficije koje dobijate sljedećih 5 godina, a one nisu male, jel se slažete? E, vidite, mi u suradnji s Ministarstvom obrazovanja provodimo postupak prekvalifikacije! Za vas je i to dobro jer ne morate financijski sudjelovati u tome, znači to ide na teret države!“ – raspričala se šefica i objašnjavajući mu on nije niti mogao doći do riječi. Sve mu se to jako svidjelo i zvučalo je super, izgleda da je pristao na takvu ponudu. „Ok, gospođo, molim vas za diskreciju i kada bih ja mogao dobiti nekakav popis osoba? Znate da s njima obavim razgovore kako bih neke od njih i izabrao!“ – upitao ju je. „Sve vas shvaćam i dok popijete još jedno piće moja tajnica će vam to pripremiti tako da se na obostrano zadovoljstvo možete pripremiti za buduća zaposlenja!“ – veselo mu je predložila i već sljedećeg trenutka pozvala tajnicu kako bi joj objasnila što treba napraviti.
„Gospodine, ne bih htjela biti izravna, ali zanima me, ako nije tajna, kolike bi bile plaće? Znate po gradiću se priča da vaši zaposlenici imaju iznadprosječna primanja plus ostale beneficije poput 13. i 14. plaće, službene mobitele i sl.! Mislim, nemojte se ljutiti ali eto čisto me zanima!“ – sa strhopoštovanjem je upitala. On joj je sa smješkom odgovorio kako su to vjerojatno samo ljubomorne priče po gradu i dodao:“Da, imaju jako dobre plaće, ali i jako su dobri zaposlenici tako da se moraju dobro naraditi za njih!“. Pozdravili su se i gazda je uskoro izašao van noseći poveći popis.

Došao je u hotel i otišao u svoj apartman. Uzeo je martell i cigarete, legao na krevet i počeo listati papire na kojima su se nalazili imena i podaci nezaposlenih jadnika. Bilo je na popisu svakakvih, mlađih, starijih, muškaraca, žena, osoba skoro svih zanimanja. Dao si je truda i malo-pomalo uspio odvaditi s popisa sve muške osobe. Naravno da njih nije niti mislio zapošljavati, ali to nije mogao javno priznati pred šeficom. Tajnica mu je napravila plan razgovora koji će obaviti s kandidatkinjama i jako je dobro znala što to znači. „Od sada Dragice, od danas! Znači za danas ih možeš naručiti nekoliko a sutra i ostale dane ćemo nastaviti! Jesi sad dobro čula i razumjela?“ – galamio je iz apartmana kroz otvoreena vrata tajnici u njezinoj sobi koja ga vjerojatno opet nije dobro shvatila.

Autor: tycoon

Privatizacija 122
Privatizacija 124